ZOLJANI – Kolesarići su, uz Matijeviće, jedina mlada obitelj u Zoljanima, najmanjemu slavonskom selu smještenom u zabačenom dijelu oprisavačke općine. Majka Katica je Divoševčanka i u Zoljane se doselila udajom za supruga Matu. Najstariji sin Ivica ide u prvi razred srednje škole, Marko u šesti, Petar u drugi, a Matea (5) još nije krenula u školu. I Katica i Mato rade u tvornici namještaja u Divoševcima, a o selidbi u grad zasad ne razmišljaju.

"Kada se vratim s posla, brinem o djeci, vrtu, kravi i konjima. I život na selu ima svojih čari. Imam auto tako da ne ovisim o javnom prijevozu, pa kada se zaželim društva odem u posjetu nekoj od triju sestara ili prijateljicama koje žive u drugim selima i gradu", govori Katica.

Osmogodišnji Petar odličan je đak i još bolji glazbenik te vozač traktora. - Dida me je naučio svirati harmoniku. Napisao je i neke starinske pjesme koje zajedno pjevamo dok ja sviram. Obožavam voziti motor i goniti konje na njivu, ali kada porastem, volio bih biti stolar ", kaže Petar.

U Zoljanima danas živi 36 stanovnika, koji su svojih 17 kuća izgradili u jednoj jedinoj ulici, lokalnoj prometnici Prnjavor - Stružani. Četrdesetak su kilometara udaljeni od Slavonskog Broda. U starijim izvorima prvi se puta spominju 1730. godine kao Zolian. U to doba ondje je živjelo petnaest obitelji. Danas pretežito staračko stanovništvo bavi se poljoprivredom i stočarstvom za vlastite potrebe. S njihovim starenjem i izumiranjem, polako umire i selo. U Zoljanima nema obrtnika niti tvrtki, tek filijalna crkva Sv. Antuna Padovanskog i nedovršeni društveni dom. Cijelo selo pješice se obiđe za manje od pet minuta.

"U Zoljane sam se vratila prije devet godina iz Slavonskog Broda, djeca su zasnovala obitelji i ostala živjeti u gradu. Nije čudo što mladi odlaze jer ovdje uistinu nemaju nikakvih mogućnosti. Nekada su mještani držali po dvije ili tri krave i od prodaje mlijeka školovali djecu. Danas je to nemoguće. U selu nema trgovine, čak ni izravne autobusne linije za Brod, pa ako želimo otići u grad, moramo presjedati u Svilaju. Kada nema nastave u školama, ne vozi ni taj jedan autobus", govori mještanka Marija Kolesarić.

U selu je puno neoženjenih i neudanih, a malobrojna mladež po završetku školovanja odlazi u Brod, Đakovo ili neki drugi grad. Iako se to isto događa i u drugim selima, posljedice nisu tako strašne kao u Zoljanima, gdje svaki odlazak ostavlja veliku prazninu. Zoljani sve do nedavno nisu imali ni svoje groblje, pa su pokojnike ukapali u obližnjem Svilaju. Za njegovu izgradnju pobrinuo se predsjednik Mjesnog odbora Nikola Kolesarić, kojega smo zatekli kako ograđuje livadu na kojoj će držati konje. Općinskom načelniku nedavno je uputio i zahtjev za obnovu mjesnog doma i izgradnju dječjeg igrališta.

"Osobno sam 24 godine putovao na posao u Brod, ali nisam želio ondje ostati iako sam mogao dobiti stan. Nažalost, vremena su se promijenila. Danas se ni oni mladi koji ne uspiju pronaći posao u gradu ne žele vratiti u Zoljane. Za nekih petnaestak godina cijelo će selo izumrijeti i ostat će samo ove dvije mlade obitelji, ako i one u međuvremenu ne podignu sidro", zaključio je Nikola Kolesarić.