Samo ono što sebe hoće sačuvati ima pravo biti sačuvano za  druge (Stefan Zweig– Jučerašnji svijet)

Iako je Ivan Tomac (1919. – 1993.) od strane istaknutih književnih povjesničara i kroničarskih kritičara lokalne novinske i književne produkcije (književnik Vladimir Remi drugi) još za svog života vrednovan kaovrsni,pouzdaniinformator s velikim iskustvom i znanjem i nedvojbeno jedno od najistaknutijih pera u povijesti brodskog novinarstva, čitatelji i poštovatelji dojmljivih slika slavonskog identiteta kojeg je on u svojim radovima neumorno sjenčio, sve do ovog izdanja nisu imali mogućnost pročitati njegove odabrane tekstove skupljene na jednom mjestu. Prema tome, ova knjiga prvo je ukoričenje njegovih probranih djela, nakon što su navedene visoke ocjene, atribuirane uz njegovo stvaralaštvo, prošle svojevrsnu praktičnu valorizaciju kod novinara sljedbenika i poznavatelja vrijednosti njegove novinarske ostavštine, i nakon što su se njegovi novinarski članci i feljtoni definitivno situirali u vremenu i našem pamćenju kao međaši, kao neizbrisiv trag i mjera po kojoj će se uspoređivati autorske umješnosti, stavovi i literarne vrijednosti, prvenstveno u feljtonskom prikazivanju slavonskog čovjeka i podneblja, slavonske kulture i tradicije. Ipak, moramo spomenuti da je Ivan Tomac 1971. godine pripremio i dao izdavaču knjigu svojih novinarskih radova, ali ju je ovaj, već djelomično složenu, odbacio, s obzirom da je bio član podobora Matice Hrvatske u Slavonskom Brodu. Kasnije više nikada nije obnovio aktivnosti na izdavanju knjige.

I

Ivan Tomac rođen je 18. prosinca 1919. godine u Bickom selu, bivši kotar Slavonski Brod. Formativne godine i svjetonazorsko sazrijevanje protječu mu- kao i mnogim drugim pripadnicima njegove generacije koji uspravno stoje na ispravnoj strani ondašnje nepomirljive ideološko-političke fronte – u opreci spram kontinuirano napetih okolnosti postojanja monarhističke Jugoslavije, u tegobnim prilikama nezadovoljstva stanjem u novoj državi, pooštrene represije, parlamentarnih kriza, nacionalne neravnopravnosti, teških socijalnih nejednakosti, srpske hegemonije, kraljeve diktature, policijskog terora, seljačkog i radničkog otpora režimu, novinskih cenzura i zabrana listova, sukoba nacionalnih elita i snaga lijeve orijentacije... U obrazloženju svoje molbe Društvu hrvatskih novinara za povratak u članstvo, od 3. srpnja 1992. godine, navodi da je nakon završetka četiri razreda gimnazije ostao s roditeljima, radeći kao terenski službenik drvne idustrije Filip Deutch & sinovi d.d. Zagreb na sječinama tadašnje brodske imovne općine. Njegovi roditelji Mato i Ana (rođ. Majnarić) bili su prvi potomci (rođeni na slavonskom tlu) doseljeničkog vala koji je krajem devetnaestog stoljeća krenuo iz Gorskog kotara i zapljusnuo bogatiju i perspektivniju Slavoniju.

Godine 1937., u vrijeme oživljavanja i legalizacije radničkog i lijevog tiska, počinje pisati kao pripadnik naprednih intelektualaca, ideološki i akcijski spremnih anticipirati i zalagati se za političke i društvene promjene. Do 1941. godine surađuje, prilažući socijalno angažirane tekstove, u slijedećim novinama i časopisima: „Istina", tjednik, Slavonski Brod (urednikS. Vrgoč); „Brodska riječ", tjednik, Slavonski Brod (urednik Josip Berković); „Narodni napredak", mjesečnik, Zagreb (urednikDobriša Cesarić); „Narodna čitanka", mjesečnik, Beograd (urednik Čedomir Minderović); Kalendar HKD-a „Napredak", Sarajevo, (urednikAnte Martinović); „Seljački svijet", mjesečnik, Zagreb (urednik Božidar Magovac); „Hrvatski list, dnevnik, Osijek (urednik dopisništva Rikard Hafner-Lahorski). Često svoje priloge potpisuje s „Ivan Tomac, seljak iz Bickog sela".

Dosljedan vlastitim principima i idealima- za vrijeme okupacije u ustaškoj štampi nije surađivao.

Oženio se 1943. godineAnicom (rođ.Marković) s kojom je imao četvero djece.

Nakon izvjesnog vremena provedenog u gestapovskom zatvoru ((Einsatz Komando RK-3) u Slavonskom Brodu, u lipnju 1944. godine, iz uvjerenja i s punim suglasjem s komunističkom ideologijom i ciljevima antifašizma, odlazi u partizane. U dopisništvu Prop-odjela Okružnog odbora JNOF-e okruga Slavonskog Broda radi dva mjeseca gdje je pripremio dva broja Žetvenih vijesti. Potom je prekomandiran za ratnog dopisnika pri štabu Istočne grupe NOP Odreda, VI korpusa sa zadaćom da piše o akcijama Diljskog, Požeškog, Osječkog i Podravskog odreda navedene grupe. Do prosinca 1944. godine, dakle, u slijedećih pet mjeseci, objavio je jedan bilten o sudjelovanju navedenih Odreda u obrani žetve na oslobođenom teritoriju, osam brojeva tjednika „Glas Istočne grupe", te jedan broj povremenika „Diljski borac". Istovremeno je pisao u „Narodnom vojniku" i „Glasu Slavonije". Rad ratnog dopisnika visoko mu je ocjenjivan u službi slavonskog kurpusa. Od prosinca 1944. do oslobođenja Osijeka, travnja 1945. godine pisao je u „Glasu Slavonije". U oslobođenom Osijeku radi kao profesionalni novinar u „Glasu Slavonije, sve do travnja 1949. godine, isprva kao kao sudski izvjestitelj, zatim kao slobodni reporter, pa urednik kulturne rubrike, i na kraju zbog visokih organizacijskih i spisateljskih sposobnosti, kao glavni i dogovorni urednik. Istovremeno je surađivao u „Slozi", „Hrvatskom kolu", „Zadrugaru".

U travnju 1949. godine izbačen je iz Partije „zbog diverzantske djelatnosti" na liniji Informbiroa, a što, kako je sam govorio, "nitko ničim nije mogao dokazati". Skinut je i sa svih funkcija u društvenom životu Osijeka. Razočaran, obespravljen, degradiran, izgubio je zaposlenje, ostao bez stana. Uhapšen je, kažnjen na zatvorsku kaznu i otpremljen na četrnaest mjeseci na zloglasni Goli otok. Bio je među osnivačima Društva novinara Hrvatske 1946. godine i biran u nadzorni odbor. U travnju je 1949. godine, na godišnjoj skupštini kao ibeovac izbačen i iz Društva. Poslije mnogih godina intenzivnog pisanja- prisilni muk. Tako je Ivan Tomac kao jedan od svjedoka i graditelja Historije, odlaskom na robiju, na mjesto gdje je Revolucija „iskliznula", postao njezinom Žrtvom.

Po povratku s Golog u rodno Bicko selo četiri godine nije mogao dobiti stalno zaposlenje. Radio je na iskopu kanala i pravljenju nasipa, kao NKV radnik u vinkovačkim šumama i kao pomoćni manipulant.

Neposustalo slijedeći vlastiti trag čovjeka od pera, godine 1953. piše scenarij za igrani film koji mu je otkupljen na anonimnom natječaju „Jadran-filma". Ali kada se saznalo da je on iza šifre autora, rezultati natječaja su stornirani, bez obzira na njihovo objavljivanje u „Borbi".

U metalskoj industriji „Đuro Đaković", zaposlio se 1957. godine, gdje je radio kao komercijalist sve do umirovljenja 1982. godine. U to vrijeme surađuje i svojim imenom potpisuje brojne priloge u listovima: „Đuro Đaković"; Slavonski Brod, „Građevinarstvo", Beograd, „Vinkovačke novosti", „Vukovarski tjednik", „Glas Slavonije", Osijek i „Brodski list" s kojim je suradnja bila naročito intenzivna i trajala desetljećima.

Godine 1961. obnavlja „Slavonski narodni kalendar", svoje životno djelo, godišnjak kojeg je uređivao i u njemu objavljivao sve do svoje smrti 29. kolovoza 1993. godine.

II

Tomčev novinarsko-književni i kulturni rad je veoma obiman i sadržajno raznolik: pjesme, eseji, feljtoni, reportaže, beletrizirane kronike, socijalne i povijesne teme, novinska baština Slavonskog Broda, urednički poslovi. I po tematici i po vremenskom kontinuitetu može se grubo podijeliti u tri faze. U najranijoj fazi svog novinarskog angažmana, od 1937. do 1941. godine, kroz suradnju s već navedenim listovima, mladi Tomac u svojim liričnim zapisima, reportažama, snažnih obrisa, tekstovima i pjesmama s lica mjesta sraza vladajućih i podvlašćenih, eksploatatora i izrabljivanih, s osjećajem za potakosti, za sumorni akord življenja, nepatvoreno, vehementno i bez konformiranja s bilo čime, osim s istinom i romantičnim idejnim projekcijama o budućnosti u kojoj će svi biti slobodni i ravnopravni, iznosi svjedočanstva s lijevom tendencijom o pojavama i socijalno-političkoj stvarnosti koja je određivala svakodnevicu, egzistenciju i sudbinu pojedinaca, sela i čitavog naroda. Ti radovi su vjerni odslik vremena s naglašenom svjesnom subjektivnošću iznijetog shvaćanja.

U drugoj fazi, od 1944. do 1949 godine, Tomac je, u prvom njenom dijelu, u NOB-u, bio dio velikog partizanskog propagandnog stroja, a u poratnom vremenu novinar i urednik čija je većina tekstova i kulturnih nastojanja nastajala u duhu otrcane sintagme o braniku novih, narodno-socijalističkih vrijednosti. Ipak njegova snažna osobnost, nepokoravanje preovladavajućoj atmosferi strogosti, instinktivno preziranje gluposti i dogmatizma i humorno-ironični pogled na zbilju katkada se probijaju u vidu pjesama („Na Božić") u kojima se miješaju revolucionarni zanos i prihvaćanje kršćanskog humanizma , ili kao „idejno skretanje" u studenom 1945. godine kada je kritiziran zbog sadržaja zabavnog tjednika „Magnet" kojeg je s Mirkom Trišlerom pokrenuo u Osijeku, jer su objavili strip „Udarnik Ratko", novinarsku formu koja je kao „reakcionarna pojava" uvezena sa Zapada. I u tom razdoblju Tomac u svojim reportažama, crticama, feljtonima iskazuje istančani osjećaj za socijalnu i kulturnu slojevitost, iskrenu znatiželju, posvemašnju obaviještenost, iskustvo pripovjedača i zavidnu zanatsku vještinu.

Eliminiran kao novinar i javna osoba poslije Rezolucije Informbiroa, od 1949. pa sve do 1957. godine neće moći objavljivati.Žurnalističko-politički esejist, kroničar Broda i publicist(i kalendarotvorac) Stribor Uzelac Schwendemannu svojoj knjizi „Povrat u nepovrat" lapidarno će obrazložiti Tomčevu sudbinu: „Stradao je u komunističkim političkim obračunima 1948. godine i izdržao godinu i pol dana na Golom otoku. Nakon izdržane kazne ispašta svoju političku nepodobnost..."

III

Godine 1957. Tomac se vraća u novinarstvo. Povremeno objavljuje u slavonskom lokalnom tisku. O svom povratničkom periodu u spomenutoj molbi Društvu hrvatskih novinara napisao je: „Zbog uspjeha u radu i povjerenja kolektiva (u Đuri Đakoviću- nap.aut.) počeo sam se javljati u štampi i potpisivati svoje priloge..." Uskoro će započeti njegova najplodonosnija treća faza, faza punog oslobađanja i razvijanja stvaralačkih potencijala. Dolazi razdoblje spisateljske zrelosti u kojoj će dati ono ponajbolje iz svog opusa.

Godine 1961. Tomac postaje kalendarotvorac,udahnjuje dušu usahlom „Slavonskom narodnom kalendaru" koji s prekidima izlazi od 1935. godine. Pridružio se tako plejadi malobrojnih brodskih tvoraca pučkih kalendara Adamu Filipoviću, Ignjatu Alojziju i Andriji Torkvatu Brliću, Ferdi i Ivanu Filipoviću, Viktoru Rudolfu i Ivši Čeoviću.SNK je, piše u uvodniku iz „prvog" broja SNK-a iz 1961. godine, da je kalendar „godišnjak i prigodni oblik redovite edicije u kojem će se govoriti o Slavoniji, njezinim problemima, povijesti, kulturnim i društvenim dostignućima". Pravi čovjek na pravom mjestu, jer uz Slavoniju, a pogotovo brodski kraj, Tomac je vezanknjiževno, duhovno,, emocionalno i biografski. Erudit, poznavatelj literature i literarnog, pohranitelj svih „tajni" slavonskog podneblja, elokventan i nadahnut sugovornik, priopćenik „povijesti kao pokušaja odgovora na drame suvremenog vremena", sustavni i strastveni istraživač jučerašnje zbilje i uzavrele današnjice, točan, iskren i vješt kroničar, znatiželjnik koji je mnogo htio i znao o Slavoniji, njezinim umjetnicima, kroničarima, ali i o malim ljudima (Uporna radinost Joze Ivakića, Stjepan Dobrić- izvan kazališta, Od Proljeća do proljeća, Julije Njikoš i Osijek), Tomac je s mnogo smisla i znanja stvarao iz godine u godinu, u potpunoj rezonanciji sa čitateljima, ali bez podilaženja i ugađanja masovnom ukusu, sugestivan i zanimljiv mozaik spomenarsko-putopisnih i feljtonsko-evokativnih radova koje su vjerno odražavale osjećaje i način života slavonskog čovjeka . Potpisujući se kaoIvan Tomac, Glišo Matin, Martin Anaković, Joza Voćinski, ivt, i.v.t, popunjavao je u pojedinim godištima i više od pola kalendara, ali je umio i animirati mnoge značajne slavonske publiciste koji su prihvaćali njegove sugestije i naputke i prilagali vrijedne tekstove (Martin Kaminski i drugi). Dobivala se tako, uz naizgled jednostavnu formulu, brižljivo iskomponirana, neoponašateljska, vjerodostojna i čvrsta cjelina koju je mentalitet Slavonca s užitkom prihvaćao. Svaki broj SNK-a je postajao rasadnik ideja, upravo poticatelj za daljnja novinarska i povijesna istraživanja, bez nacionalnog kiča i agresije tradicionalnog,bez ideološko-parapatriotskih naracija, budnica i davorija, krcat praktičnim savjetima, receptima i zanimljivostima. Zahvaljujući ovom kultnom almanahu nisu zaboravljeni mnogi materijalni ostaci slavne zavičajne, slavonske prošlosti, a čitateljima su u reportažama, putopisima i feljtonima predstavljeni mnogi narodni običaji, pokazani stari alati, manufakturne vještine, ručni radovi, sadnja i ubiranje ljetine, a mogli su i upoznati slavonske umjetnike i povijesne ličnosti, otputovati u susjedna mjesta, slušati narodnu glazbu, sjediti na klupčicama, nadivaniti se... prokrstariti duhovnim i stvarnim prostranstvima Slavonije, iskusniji za ljubav prema ljudima i tlu od kojih potječu (Kronika o siječnju, Koraci u rujnu, O našim klupčicama, O prozorima i oko njih, Sjećanje na jednu prugu, Jedan daleki prosinac u Brodu na Savi, Obnavlja se ranjeni biser slavonskog gorja).

.

IV

Tomčevi autorski prilozi u matičnom SNK-u, ali i u drugim listovima (feljtoni, putopisi, portreti, kronike), napisani su u rasponu od izrazito lirskih formi i raspoloženja, preko svojevrsne feljtonističkepoezije u prozi o prozi života, pa do tipično objektivno-kroničarskog prosuđivanja pojava, događaja i ljudi. Sadržaj vlastitog života, djelovanje uspomena i neuobičajena životna putanja koja je prošla, zbog utjecaja Povijesti, porednaherenih ljudi, vremena i događaja utjecali su na izbor predmeta njegovog literarnog interesa, a mogu se doživjeti i poimati i kao intimni izraz potrebe čovjeka, s bolnim segmentom u vlastitoj prošlosti, za predvidivim odnosno njegov odabir tema i motiva, s psihološko-motivacijskog stanovišta može biti shvaćen i kao obrambena potreba čovjeka, odnjegovana ukusa i stila, za sigurnošću, za onim što jepoznato i uhodano, za kretanjem po dobro znanim koordinatama zavičaja.

Njegova duboka ukorijenjenost i ljubav prema slavonskom zavičaju, ostajanje u njegovom dobro istraženom okviru, sraslost sa tlom na kojem je potekao, nostalgična uronjenost u pitomi folklorno-mitološki svijet Slavonije, u svijet egzotične i znakovite tradicije, njegov dodir s izvorima iz koji kao da teče smisao postojanja, doticaj s datim, sva ta njegova zanesenost toposima, s Bickim selom kao vidikovcem, kroz koja je prolazila pokatkad tutnjajući Povijest, sva ta razdraganost u susretima s ljudima, podrazlistalom krošnjom njegove mašte, a transponirano vlastim životnim iskustvom, rezultirala je elegantnom književnom feljtonistikom, napisanom lakim i preglednim stilom, s puno asocijacija, moćnog i živog (i dijalektalonog!) jezika, s čvrstom, svrsishodnom kompozicijom.

Često njegove tekstove nije lako žanrovski svrstati. Oni ponegdje nadilaze odrednice žanra. To je svakako slučaj sa „Slavonskim kronikama" koje su vrhunci Tomčeva stvaralaštva (Grob kraj prosjeka, Lenkom uz Jošavu, Novogradiški komandant i Barša dezertirac Život i pogibija Bože Matijevića, O jednoj ljubavi i tri mrtve glave). Riječ je o beletriziranim feljtonima, sa sočnim pričama u kojima se prožimaju ljubav i smrt, u kojima se usud ničim ne da zaustaviti, u kojima su akteri zahvaćeni u burne čulne vrtloge. Memoarski ton, pripovjedačko majstorstvo, jasna narativni tokovi i gramatika, lokalni tematski okvir, ali univerzalnost emotivnih naboja koji upravljaju junacima priča, kronikama daju vrijednost književnih djela u kojima se razaznaju općeljudske sudbine.

V

Tomac je, zaključimo, pisac svog podneblja kao fokusa za svoja nadahnuća, on je kroničar svog rodnog zavičaja, on je svjedok njegove ljepote, tumač njegovog duhovnog i duševnog sklopa, čuvar kolektivnih sjećanja, vjerovanja i snova, prenositelj čežnje za slobodom, on je pjesnik ravnice u kojoj obitavamo. Zaokupljen, dakle, Slavonijom kao sudbonosnom temom,sa smislom za aktualnu recepciju života, zavidne pripovjedne tehnike, estet, nadaren, produhovljen, razložne radoznalosti, Tomac je u svojim radovima, specifičnim liriziranimesejima iz sociologije ruralnog, u feljtonima u kojima se odnosi prema tvrdnjama, ali i sam tvrdi, nenadmašan u svojoj posvećenosti predmetu svog spisteljskog zanimanja i sentimentalni odgojitelj bez premca u Slavoniji.