STARI PERKOVCI – Njegovi roditelji živjeli su još u Austro-Ugarskoj, a Toma Zmaić, vitalni 95-godišnjak, iako se nije odmaknuo od rodnih Starih Perkovaca, voli reći kako je za svog života promijenio čak pet vlada i država, ali samo jednu ženu, svoju ljubav Ivku, koju je još kao 16-godišnjakinju 'ukrao' i 74 godine čuva ju samo za sebe. Po Tominu životu roman bi se mogao napisati. Prepričao nam je tako najzanimljivije detalje, a za svojih gotovo punih 95 godina, nikada, kaže, Boga nije opsovao, niti se kao odrastao napio. Jedan jedini put, prisjeća se, napio se kao dijete kod djeda Adama i bake Eve pa su se počastili medenom rakijom, istina, malo preko mjere!

Toma je lijepo pojasnio kako problem treba sagledati s različitih strana, a onda donijeti odluku, što je očuvalo i njihov brak, a njegova je Ivka mudro zaključila kako nema jedinstvenog recepta – svaki je brak drugačiji i svatko o svom mora brinuti.

Toma je 57 godina bio orguljaš u perkovačkoj crkvi, gdje je i zapazio lijepu Ivku, zvonkog glasa. Svirao je on i bas u svatovima, no ni tamo nije zagledao u dno čašici, nego se, odgovoran i društven, veselio i bez alkohola.

- Moju su roditelji bili strogi vjernici, katolici, u našoj se kući nije psovalo, a poštivali su se svi kršćanski običaji. Često sam s pokojnom mamom išao u Đakovo pješke, jer smo kao filijala imali samo jednom mjesečno misu pa bismo se mi zaputili u Đakovo. Uvijek me je privlačila glazba, posebice orgulje - kazuje Toma, koji i danas nabraja od čega se sve sastoje one u đakovačkoj katedrali.

Nije Toma samouki glazbenik, išao je on u Zagrebu na ferijalni tečaj i položio za orguljaša i to kod poznatih profesora, pa ih od onda do danas u selu 'po kući' zovu - Orguljaševi. Školovao se i dvije godine u gimnaziji u Slavonskom Brodu, a svoje znanje i dovitljivost iskoristio je kasnije u poljoprivredi pa je u svom kraju u mnogočemu bio pionir.

- Prvi sam u selu sijao hibridnu pšenicu, kukuruz, a prijateljevao sam i s pokojnim biskupom Akšamovićem, koji me je znao pitati kako "rana”, misleći na usjeve - priča Toma.

On i Ivka imali su petero djece, no jedno im je preminulo kao malo, a jednog su sina izgubili u tragediji koja je snašla obitelj u Domovinskom ratu. Imaju još dvije kćeri i sina, deset unučadi i devet praunučadi. Toma je još vitalan i na nogama, dok smo njegovu Ivku, kako je zove od milja (pravog imena Ivica), zatekli u postelji. Sa sjetom se Toma prisjetio kako je svoju Ivku, kojoj je sad 90. godina, po lijepom glasu zapazio u crkvi.

- Kako ona pjeva, to je Božji dar. Znate, nisu se njezini baš slagali s našom vezom. Istina, bila je mlada, bilo joj je samo šesnaest. Mi smo se vjenčali 1940. godine. Nije baš išlo glatko, ali uspjeli smo u svojoj namjeri. Morali smo čak pobjeći i prijateljima kod Erduta. Ona je dolazila iz imućne obitelji, a ja valjda nisam bio dovoljno dobar za nju - kaže Toma.

Unatoč svemu, on i Ivka već gotovo sedam i pol desetljeća kroz život idu zajedno. Naravno, pitali smo i jedno i drugo za recept. Toma nam je lijepo pojasnio kako problem treba sagledati s različitih strana, a onda donijeti odluku, što je očuvalo i njihov brak, a njegova je Ivka mudro zaključila kako nema jedinstvenog recepta – svaki je brak drugačiji i svatko o svom mora brinuti. Iako bolesna i slabašna, smogla je snage i otpjevala nam svojim zvonkim glasom dvije svete pjesme. Dakako, u toplom zagrljaju svoga Tome!

Maja Muškić /Glas Slavonije