VELIKI medijski prostor posljednjih se dana daje političarima i "bitnim" ljudima iz našeg društva kako bi ostalim smrtnicima poželjeli sve najbolje u nadolazećoj godini i dali nova obećanja za uspješniju sljedeću. Stoga smo odlučili u cijelosti prenijeti blog novinara Hrvoja Belamarića o stvarnom i svakodnevnom životu jedne od najranjivijih skupina u našem društvu - osoba s invaliditetom.

Hrvoje, vrijedni novinar kojeg cerebralna i dječja paraliza nisu spriječile da radi i mijenja društvenu sliku, o protekloj je godini napisao sljedeće:

Godinu 2017. pamtit ćemo kao sumrak za osobe s invaliditetom i njihove obitelji. Društvo i politika pokazali su dva lica. Društvo je pokazalo da ima senzibilitet za osobe s invaliditetom, a politika je pokazala da osobe s invaliditetom nisu potrebne u ovom društvu. Zašto je to tako? Zato što nijedan političar nema dijete ili odraslu osobu koje ima neki invaliditet. Što je još presudilo tome? Presudilo je to što savezi i udruge osoba s invaliditetom ne znaju ili neće se izboriti za osobe s invaliditetom, za bolji i kvalitetniji život i za uključivanje u život. Što ćemo pokazati time?

Pokazat ćemo da ne pristajemo na različitost jer svaka osoba s invaliditetom je različita na svoj način. Drugo, pokazat ćemo da osobe s invaliditetom u manjim mjestima nemaju izbor i da ih ne želimo uključivati u život. Što pokazujemo roditeljima koji imaju djecu s teškoćama u razvoju? Da su njihova djeca manje vrijedna od tzv. zdrave djece. To se vidi na posljednjem slučaju Spinraze gdje se pojedini roditelji lavovski bore da njihova djeca dobiju lijek koji im znači uključivanje u život i da im je lakše i kvalitetnije živjeti.

Sve je to lijepo napisano, ali meni je osobno, kao i osobi s invaliditetom, sve teže biti korektan, no mislim da smo kao društvo i kao država pali na testu davanja za druge i pomaganja onima koji si ne mogu pomoći sami.

Problem je države što ima za sve. Ima za automobile, ima za avione, ima za mobitele, ima za putne troškove, ali nema za lijekove, nema za ortopedska pomagala, nema za gladne, nema za one koji kopaju po kontejnerima i koje svako jutro vidim kraj kontejnera jer im je to najbolji švedski stol. Ne znam dokle ćemo se ovako ponašati, kad ćemo početi poštovati naš Ustav u kojem lijepo piše:

 "Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država." (II Temeljne odredbe, Članak 1.)

"Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama." (II Temeljne odredbe, Članak 14.)

"Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša." (II Temeljne odredbe, Članak 70.)

"Jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje, komunalne djelatnosti, brigu za djecu, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i sport, tehničku kulturu, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, protupožarnu i civilnu zaštitu." (II Temeljne odredbe, Članak 135.)

Ovo su primjeri gdje su se oni koji su pisali Ustav, ali i sve političke stranke obvezale biti pomoć i stup ne samo osobama s invaliditetom te djeci s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima. Tu se pokazuje da i lokalna samouprava ima svoj dio i svoju odgovornost za nečinjenje prema osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima u pomaganju pri uključivanju u zajednicu. Lokalna samouprava dužna je osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima omogućiti pristupačniju školu, pristupačniji lokalnu samoupravu, pristupačniji sud i prilagođen prijevoz za osobe s invaliditetom te djecu s teškoćama i njihovim roditeljima.

Iz ovoga vidite da lokalna samouprava samo voli uzimati novac od svojih građana, a kad građanima treba prilagoditi sve gore navedeno, onda se to ne ostvari. A zašto smo takvi? Zato što smo licemjeri i zato što ne vidimo dalje od svog problema. Namjerno sam pisao ovako suhoparno, birokratski zato što se tako država ponaša prema nama. Kad mi nešto zahtijevamo od države,  onda toga nema. Onda moramo izlaziti na ulicu, prosvjedovati. Većini osoba s invaliditetom svake će godine biti sve teže i teže, sve gore i gore, sve manje novca će biti za socijalne transfere zato što ako nisi sposoban raditi i živjeti, država ti neće pomoći da ti bude bolje. Nažalost, dogodit će se još mnogo stvari koje će utjecati na kvalitetu življenja osoba s invaliditetom. Od udruga i saveza nemojte očekivati mnogo, a od lokalne samouprave još manje. Tako da će i osobe s invaliditetom početi prelaziti granice i tražiti bolji život negdje drugdje.

Da se mi razumijemo, nije ni u Europi mnogo bolje što se toga tiče, ali neke osnovne stvari dovedene su u normalu i zna se što osobe s invaliditetom mogu dobiti da bi mogle normalno funkcionirati. Osobe s invaliditetom u RH ne žele da ih se okarakterizira kao sirotinju, nego da im  se da mogućnost za obrazovanje, da se zaposle i da zarađuju kao svi normalni građani. Društvo im mora prilagoditi uvjete za bolju komunikaciju u kretanju, ali i na poslu. Još uvijek smo na početku. U 2017. pali smo kao društvo jer pokušavamo uštedjeti na osobama s invaliditetom, a da ih nismo pitali možemo li uštedjeti na njima. Ono što mene najviše smeta jest da osobe s invaliditetom šute i trpe i ne poduzimaju ništa kako bi rekle donositeljima odluka da su oni tu zbog njih, a ne obrnuto.