SLAVONSKI BROD - Dan na PlusPortalu započeo je pričom o požrtvovnosti i nesebičnosti medicinskih sestara i tehničara, a jednako tako ćemo ga i završiti te time privesti kraju ovogodišnju proslavu Međunarodnog dana sestrinstva.

Za strah i stres nisu imale vremena

'Uz operacijske stolove stajale smo i po 16 sati dnevno!'

Ne kao pacijenti, nego - srećom - kao novinari, danas smo bili u gostima u slavonskobrodskoj Općoj bolnici „Dr. Josip Benčević”. Atmosfera je bila slavljenička, ali i radna pa su medicinske sestre i tehničari mjerili tlak i 'šećer' u krvi svima koji su to htjeli.

Činili su to jednakom predanošću i nježnošću kao što to čine svakog radnog dana. Pacijenti su im uzvraćali toplim riječima i osmijehom te zahvalom za sve informacije koje su im pružili.

Žena koja okuplja i vodi sve medicinske tehničare i sestre u slavonskobrodskoj Bolnici za svakog će pronaći toplu i lijepu riječ - utješnim tonom kako to samo 'sestre' znaju. Mada je danas često više zatrpana administracijom, od ulaganja u međuljudske odnose i adekvatnu promociju svoje struke ne odustaje.

- Želim zahvaliti svim medicinskim sestrama i tehničarima na svemu što svakodnevno rade. Hvala im na trudu, humanosti, osmijehu, predanosti,... na svemu zbog čega je zdravstveni sustav bolje i sigurnije mjesto. Želja mi je da budu više prepoznati, više poštovani i adekvatno nagrađeni za sve što rade. - kazala je Željka Dujmić, glavna sestra Opće bolnice „Dr. Josip Benčević”.

Ustanova je to u kojoj je danas zaposleno 275 liječnika i 536 medicinskih tehničara i sestara. Zajedničkim radom pomažu pacijentima na njihovu putu do izlječenja te pružaju podršku svim drugim segmentima zdravstvenog sustava. Bez njih bi se - doslovce - urušio u par sati.

- Sestrinstvo je u Hrvatskoj samostalna profesija. Imaju svoj stručni studij i svoj doktorski studij. Godine 1921. počela je njihova sustavna edukacija, osnivanjem Škole za sestrinstvo u Zagrebu. Zajedno radimo taj posao i zajedno skrbimo o pacijentima. Jedni bez drugih ne možemo, to je pravi timski rad. Što je kvalitetnija sestra/tehničar i liječnik, to je zadovoljstvo pacijenta i opća dobrobit zajednice veća. - kazao je zamjenik ravnatelja Bolnice, doktor Boris Hrečkovski.

Posebne heroine one su medicinske sestre koje su desetljeća života provele u tom poslu i izdržale s osmijehom na licu. Iza naše današnje sugovornice 44 su godine takvog rada - i još joj nije dosadilo brinuti o drugima, mada mirovina već 'kuca na vrata'. Posebno je ponosna što su se na isti poziv - po uzoru na nju - odlučile njezina kći Ana i nećakinja.

- Gledajući danas mlade kolegice, pronalazim i sebe u njima te se pitam kada je sve prošlo. Cijeli radni vijek provela sam na kardiologiji zadovoljna, sretna, radeći posao koji volim. Pomagala sam bolesnima, ali i njihovim obiteljima i svima koji su mi se obratili. Najteži je bio period Domovinskog rata kad smo srcem i dušom radili svoj posao, istovremeno ostavljajući obitelj kod kuće. Tada su naši pacijenti bili ranjenici. U ovom je pozivu najteže ostati Čovjek! - kazala je iskusna Štefica Martić, dodavši kako se najviše raduje provoditi vrijeme u mirovini sa svojom obitelji jer je 'na putu' trenutačno i peto unuče.

Posljednjih nekoliko godina i slavonskobrodska Opća bolnica osjeća pojačan trend povratka zdravstvenih djelatnika iz Njemačke, Austrije, ali i drugih dijelova Hrvatske (Zagreba, Rijeke, Pule, Zadra).

- Nakon završene Srednje medicinske škole i odrađenog staža u brodskoj bolnici, odlučila sam otići u Njemačku, želeći isprobati nešto novo. Tamo sam provela godinu dana, radeći kao njegovateljica za starije i nemoćne. Shvatila sam da to nije za mene jer su ljudi tamo jednostavno drugačiji, hladniji, otuđeniji,... sve se svodi na posao i izvršavanje svakodnevnih obveza, a nema prostora za društvene aktivnosti, rađanje novih prijateljstava. Osim toga, Njemačka je izrazito skupa za život. Nedostajala mi je moja obitelj i prijatelji te su mi odlasci emocionalno jako teško padali. Vidjela sam natječaj na stranici Bolnice, prijavila se i uspješno sam dobila zamjenu na Odjelu Pedijatrije gdje sam provela dvije predivne godine. Sad sam stalni zaposlenik Odjela za oftalmologiju. Smatram da nisam pogriješila što sam izabrala povratak u Hrvatsku. Imam priliku ostvariti se i kroz privatni i kroz poslovni život. Uz obitelj, prijatelje i ovakav posao, imam nešto što se stvarno ne može platiti novcem, a to je sreća. - iskreno je poručila mlada medicinska sestra Kristina Heger.

U posljednjih godinu dana bilo je 5-6 takvih 'povratnika' koji su se zaposlili u brodskoj Bolnici. Neki su se na povratak odvažili i nakon desetljeća rada u Njemačkoj. Kažu - hrvatski se zrak ipak drukčije diše, a njihova djeca ovdje zdravije i ljepše odrastaju, okruženi voljenim osobama.

- Posao je izazovan, ali tim je odličan - od glavne medicinske sestre pa sve do glavne sestre bolnice. Imam samo riječi hvale za sve njih i za kompletno vodstvo Bolnice. Uspješno savladavamo sve zadatke. Pacijenti su zadovoljni, povratne informacije su odlične i to nas čini jako sretnima, daje nam vjetar u leđa. Ovaj poziv odabrao sam zbog tetke koja je bila medicinska sestra te je smatrala da bih i ja zbog svoje osobnosti, psihofizičkih sposobnosti i ostalog, bio dobar medicinski tehničar. Krenuo sam u tom smjeru i nisam požalio. Radim to već duže od 20 godina. - kazao je Vedran Lacković koji se u Slavonski Brod vratio u rujnu 2025. godine, a u siječnju 2026. godine dobio je posao na brodskom Odjelu za abdominalnu i torakalnu kirurgiju.

Ove tri različite životne priče imaju jednu zajedničku stvar, a to je rad u sestrinstvu. Jedino što o njima još možemo zaključiti nakon svega rečenog jest to kako su medicinske sestre i tehničari uistinu posebni ljudi koje trebao znati cijeniti.