SLAVONSKI BROD - Povodom blagdana svetog Nikole, u prostorijama slavonskobrodskog Centra za socijalnu skrb, susreli su se udomitelji i njihovi maleni štićenici. Udruga Hrvata BiH „Prsten“ darivala je mališane poklonima, želeći im pokazati kako u ovim teškim vremenima, ali i nezavidnim osobnim situacijama, nisu sami.

Mi smo taj susret pun dobre energije iskoristili kako bismo udomitelje pitali da nam ispričaju svoje priče i otkriju kako su se odlučili na taj nimalo jednostavan poziv.

- Udomljavanjem djece bavim se osam i pol godina. To je moja želja iz djetinjstva jer sam odrasla pokraj doma za nezbrinutu djecu. Promatrala sam ih, družila se s njima, dovodila ih kao svoje prijatelje kući. Dvoje djece, brat i sestra, kod mene su svih osam i pol godina mog bavljenja udomiteljstvom. Imam trenutno i bebača od godinu dana, a kroz moj dom prošlo je još djece koja su sa mnom bila privremeno. Bilo je i teških i tužnih rastanaka s njima, no nama udomiteljima utjeha je da smo toj djeci pružili dom i ljubav u trenutku kada im je to najviše trebalo. Bili smo tu za njih i uz njih. Ono što smo im dali, ostaje zauvijek. Za mene je velika stvar - naučiti dijete hodati, pisati,... Ne trebamo gledati dugoročno, nego se koncentrirati na trenutak u kojemu dijete nema ljubav, brigu, sigurnost, pažnju, roditelje. Naš zadatak je pružiti sve to u tom trenutku. - za Plusportal kazala je udomiteljica Ivana Pernar, referirajući se na činjenicu da većina djece kroz njihove domove tek prolazi, dok rijetki ostaju trajno (do punoljetstva).

One koji su od svoje djece odustali ili ih napustili, udomitelji teško mogu shvatiti jer u svom srcu imaju daleko više ljubavi od one rezervirane samo za dijete koje su sami rodili. No, različiti su razlozi zbog kojih djeca ostaju bez odgovarajuće roditeljske skrbi pa predrasudama i osuđivanju kod njih nema mjesta. To da udomljenu djecu tretiraju kao svoju vlastitu, najbolji je poklon koji im mogu dati.

- Kod mene je razlog bio sebičan. Uvijek sam željela više djece. Imam svojih dvoje koji su sada odrasli. No, dijelom svog života također su sa mnom prošli udomljavanje druge djece. Mogu reći da ih je to pretvorilo u puno bolje ljude. Vidjeli su što znači nemati ljubav i roditelje. Vidjeli su da to nisu priče koje im mi roditelji pričamo kako bismo ih zastrašili. Obožavam bebe, ali kod mene su uglavnom adolescenti. Najveće mi je zadovoljstvo kontakt koji ostaje s djecom koja su živjela kod mene. I nakon što odsele, vraćaju mi se, pričaju sa mnom, traže savjete, rame za plakanje, podršku,... To su moja djeca. Tko god ima uvjete, trebao bi se baviti udomiteljstvom. Hrvatski su domovi za djecu prepuni, Kuća sretnih ciglica odavno je premašila kapacitete. Nažalost, to se događa oko nas. Jesmo li osviješteni? Ne znam. Ta djeca su stigmatizirana, a udomiteljstvo mnogi u startu odbacuju kao opciju. - kazala je iskreno udomiteljica Melita Kruljac.

Zato su se Melita i Ivana, zajedno s ostalim brodskim udomiteljima udružile. Osim susreta, sada i formalno imaju udrugu koja ih okuplja. Osnovni je cilj, ipak, promocija i popularizacija udomiteljstva kako bi što manje mališana najosjetljivije godine provodilo u ustanovama za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Puno im u tomu pomaže i vjetar u leđa daje suradnja s ostalim udrugama.

- Zahvaljujemo se Udruzi Hrvata BiH „Prsten“ jer je darivala našu djecu slatkim paketićima. Izdvajamo pritom posebne zahvale za njihove članove Ivku Bosnić, Mandu Golemović, Stjepana Aračića i Martina Rašića. Puno nam to znači jer su naša djeca vrlo često za ostatak društva nevidljiva. Svi misle da se to događa negdje drugdje, no to je u našem gradu, u našoj ulici. To su naša djeca, iz našeg okruženja. Njima puno znače ovakva druženja... kad vide da nisu sami; da ima još puno slične udomljene djece. - poručili su iz Udruge udomitelja za djecu i mlade „Potjeh“.

Više o tomu kako postati udomitelj, moguće je saznati OVDJE.