PRED nama su tri velike posve različite svjetske pozornice. Jedna je na ruskim nogometnim stadionima. Milijuni ljudi fizički ili virtualno prate svoje nacionalne reprezentacije priželjkujući pobjedničke rezultate. Sportsku pozornicu neke ekipe već su napustile, druge su na odlasku, a neke od njih, među kojima je i hrvatska reprezentacija, bore se da što duže ostanu.

Odgovornost za najveću civilizacijsku sramotu nitko ne želi preuzeti. Pilatovski se peru ruke prebacujući nesretne ljude od luke do luke.

Na jednom mjestu okupila se svjetska slava, moć, ugled, glamur i drugi poželjni sadržaji. Na glavnoj pozornici su igra, navijanje, emocije, slavlje, radost, tuga. Iza kulisa investicije, dogovori, kupovanje, prodavanje, klađenje i zbrajanje. Svakodnevno se zbraja zarada igrača, reprezentacija, klubova, nogometnih saveza i federacija.

Moji pogledi i misli danas ipak idu na jednu posve drugačiju pozornicu. Onu na kojoj je prije pet godina nastupio Papa Franjo. Tisuću milja daleko je od Rusije, a nama posve blizu, preko mora. Ova je pozornica bez publike. Glavna radnja odvija se na hrđavim brodovima na pučini Sredozemnog mora. Glavni protagonisti nisu zvijezde ni zvučna imena. Nitko ih od skauta ne prati, nitko ih ne dopušta kupiti, ne dopušta se njihov životni transfer. Ne želi ih ni jedna luka.

Riječ je o ženama, muškarcima, djeci koji očajnički traže vez u bilo kojoj luci koja će ih otrgnuti smrti. Svi oni imaju jedno zajedničko ime – imigranti. Sudbina ovih napuštenih ljudi s očajničkim krikom na licu teško dopire do glavnih svjetskih i europskih političkih igrača. Sve su brojniji vlastodršci koji ne žele da njihova zemlja tim ljudima postane vrata nade u moru očaja, nasilja i smrti. Odgovornost za najveću civilizacijsku sramotu nitko ne želi preuzeti. Pilatovski se peru ruke prebacujući nesretne ljude od luke do luke.

Dok u Rusiji svjedočimo globalizaciji moći i profita, u vodama Mediterana svjedočimo globalizaciji indiferentnosti pred patnjom toliko ispaćenih lica. Ti patnici postaju bezimeni, gomila, brodski teret, nezbrinuti višak. Ali ne zaboravimo svi oni imaju ljudsko lice. Lice koje nas očajnički zove i obvezuje na odgovornost.

Svaki imigrant, muškarac, žena ili dijete, bio on crn ili žut ili bijel, kršćanin ili musliman, vjernik ili nevjernik - nosi tragove Božjeg lica pred kojim će svaki čovjek jednog dana biti pitan samo o jednoj stvari: o ljubavi prema bližnjem u potrebi.

Vratimo se ruskoj nogometnoj pozornici na kojoj će se za tjedan dana spustiti zastori. Bez obzira na pobjednike ili gubitnike nogometna euforija će polako slabiti i mnogi će od nas na Rusiju brzo zaboraviti. Međutim, životna imigrantska utakmica na Meidteranu i širem okruženju i dalje se nastavlja. Ako uskoro svjetski i europski čelnici ne primjene ovu strategiju utemeljenu na solidarnosti, empatiji i milosrđu čovječanstvo će upisati najveći poraz čovječnosti današnjice od kojega nitko više neće moći prati ruke.

O petoj obljetnici papinskog posjeta Lampeduzi, najvećoj pozornici ljudskog beznađa i patnje ne učimo da se najvažnija životna utakmica ne igra na travnatom terenu nego u ljudskom srcu koje se velikodušno i bez pridržaja otvara drugom. Biti pobjednik u toj utakmici puno je važnije od bilo kojeg mjesta na nogometnom mundijalu.

I na kraju ne zaboravimo i na treću pozornicu na kojoj se odvija životna utakmica zatočenih tajlandskih dječaka. Poželimo im i molimo na tu nakanu da njihova životna utakmica što skorije pobjedonosno završi.