OKO 40 tisuća naših građana lani se spakiralo u Irsku, Njemačku i Norvešku, a u najvećem broju riječ je o mladeži između 20 i 30 godina. To je službeni podatak objavljen nekidan, piše Telegram. Dosadašnja objašnjenja, koja iznose i mnogi mladi gastarbajteri, bila su da ljudi idu odavde jer nemaju posla ili u svojim strukama ne mogu napredovati prema svojim sposobnostima. Ili zato što su ovdje mizerno plaćeni i tretirani kao marva. Ili jer korupciju, nepotizam, diktat stranačke podobnosti, uhljebništvo, ideološke dogme i ostale divote našeg društva naprosto ne žele podnositi. Kod nekih je za drastičnu odluku bila presudna neka kombinacija između svega toga. Tako oni kažu.

Javni je narativ da je grozna tuga gledati te autobuse, ta napuštena sela i te prazne škole. Ali krivo. I nadasve patetično.

Koferaši su sami krivi?

Jer u tim su konvojima zapravo pobjegulje koje su zbog materijalizma izdale Domovinu. I nemaš ih što žaliti. Niti je ispravno uprijeti ljutitim prstom u bilo koga tko bi eventualno mogao biti odgovoran što su oni izgubili nadu i spakirali se. Na primjer uprijeti prstom u vlasti, vlade, dužnosnike i koalicije. Jer ovi su koferaši sami krivi za sve što im se događa. Samoživi su i komotni.

Tako je na Velu Gospu svima nevoljnicima koji su odveli obitelji tamo gdje se govori tuđim jezikom posolio rane đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Ta se nevjerojatna nakarada mora citirati bar za one koji su tog svetog dana začepili uši da ne moraju slušati ni Hranića, ni druge katoličke prelate u zlatnim haljinama. I otišli su na izlet.

"Nismo se ovdje okupili kako bismo plakali i zdvajali (…) nad socijalnim i društvenim problemima ili da bismo prokazivali druge kao odgovorne za takvo stanje” – diferencirao se nadbiskup strogo pozivajući pogubljene Hrvate na priznanje, pokajanje i samokritiku zbog njihove "osobne mlakosti” i sebične sklonosti lakim rješenjima.

Nadbiskup Hranić nije rijetki izuzetak

Oltar, dakle, smatra da pravi uzrok što tridesetogodišnjaci dižu ruke i odlaze van tražiti bolji život nije to što im je ovdje dogulilo i što drugdje vide bolje šanse za sebe i svoju djecu. Nego je vrag u bijednoj mekušnosti njihovog karaktera, razmaženosti i komociji. Hranić je patentirao novi smrtni grijeh. On je razlog što se u Hrvatskoj ne rađa ni dovoljno djece. Mladi ljudi su lijeni. Ne da im se žrtvovati. Radije se "prepuštaju užitku”. Djece nema "ne zato što roditelji nemaju novaca, nego zato što su komotni”, optužuje visoki oficir katoličkog klera, odakle se nadmeni "moralni autoritet” nadmeno servira sirotinji koja živi od tri hiljade kuna dok oni divno posluju na grbači države i vjernika. I žive daleko komotnije nego bilo koja društvena kasta.

Da bi se takav bezobrazluk sasuo s oltara u lice ljudima čije bi muke oltar morao moći prepoznati i razumjeti treba doista imati obraza. No Hranić nije rijetki izuzetak. Lijep broj poznatih lica iz visokog svećeničkog staleža svojski se trudi ostaviti nas u uvjerenju da kod njih obraza nema.

U takvom tonu i ovoga su puta za Velu Gospu s raznih svetih govornica nadrapali škola, modarne tehnologije i znanost "kojima ne smijete dopustiti da odgajaju vašu djecu” te mediji koji šire "lažnu sliku” prilika u Hrvatskoj. Ali zato po nosu nisu dobili veliki katolici koji imaju vlast u rukama i pozivaju biskupe na državne domjenke. Ti su spomenuti u općenitim i dvosmislenim rečenicama koje treba čitati s vidovitim povećalom. Jer oni sipaju Crkvi u džepove javni novac, redovno i interventno, pa im se nije zgodno ni neizravno zamjeriti.