SLAVONSKI BROD - Iako blagdane svi navodno slavimo, nerijetko ih doživljavamo tek kao crveno obojene brojke na kalendaru - dane za ljenčarenje i spajanje neradnih dana u tjednu kako bismo dobili produženi vikend. Ipak, gotovo svi znaju što im je za činiti na blagdan Svih svetih, no ne i nešto o njegovoj povijesti te starim običajima.

Svi sveti (također Sesvete, Sisveti ili Sisvete; lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) svetkovina je u Rimokatoličkoj crkvi, a njome se danas slave svi sveci, kako oni koji su već kanonizirani, tako i oni koji to još nisu.

U židovstu je bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba: proroka Izaije kraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini Cedrona. S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom rođenja za nebo, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću. Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako je danas razumijemo, može se govoriti tek od desetog stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sveti Ulrik, piše Slobodna Dalmacija.

Blagdan Svih svetih slavimo 1. studenoga. U pravoslavnim crkvama ovaj se blagdan slavi prve nedjelje po Duhovima te označuje završetak uskrsnoga dijela liturgijske godine. Blagdan Svih svetih slavi se još od četvrtog stoljeća. U katoličkoj crkvi je blagdan pomaknut na 1. studenog i to odredbom pape Grgura III., u 8. stoljeću.

Datum 1. studeni, kao dan na koji se obilježavaju Svi sveti, povezan je s drevnom keltskom svetkovinom Samhain. Svetkovina je označavala početak nove godine, odnosno dane u godini kada se duše umrlih ponovno pojavljuju na zemlji.

Običaji koji obilježavaju dan Svih svetih jesu posjećivanje grobova obitelji i prijatelja koji više nisu s nama, polaganje cvijeća i cvjetnih aranžmana te paljenje svijeća na njihovim vječnim počivalištima. Paljenje svijeća odraz je mišljenja da živi na taj način osiguravaju svjetlost i toplinu umrlima, ali i da je život na drugom svijetu odraz života na ovome te zbog toga treba umrlim dušama priskrbiti toplinu koju im daje svijeća, ali i svjetlost kako bi duša pronašla svoj put u mraku. Čin paljenja svijeća dio je pogrebnih obreda u gotovo svim religijama.

U većini zemalja građani nose cvijeće na grobove svojih najmilijih, pale svijeće i odlaze na mise. Nekad su se običaji razlikovali, što je povezano uz poganska vjerovanja. Primjerice, sredinom 19. stoljeća, ljudi su na groblje nosili hranu jer su vjerovali kako je dušama potrebna okrepa. Taj se običaj zadržao ponegdje u istočnom kršćanstvu. Na groblju su jeli, pili, a većinom su održavane mise zadušnice, piše portal dalmacijadanas.hr.

Dušni dan je, za razliku od Dana Svih svetih, nastao inicijativom benediktinskog opata iz Krimija, sv. Odilona i to 998. godine, a taj se dan zaslugom benediktinaca proširio i Vatikan ga je potvrdio 1311. godine. Slavi se svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih pokojnika. Taj dan su pohodi grobovima i grobljima znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, nazoče svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo „gdje s oka svaka suza nestaje". Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz je nade i vjere u zagrobni život. Na nekim područjima na Dušni dan običaj je jesti orehnjaču ili makovnjaču, puricu punjenu kestenjem, kruškama ili jabukama i medom.