SLAVONSKI BROD - Posljednjih tjedana naslušali smo se svakakvih svećeničkih izjava, od onih o razlozima gubitka mjesečnice pa sve do obrazloženja od čega se, zapravo, prave parfemi. No, to ne znači da s oltara ili od onih u svećeničkim haljama ponekad ne može doći i koja mudra.

Činjenica je da su mediji prema svećenicima nemilosrdni, upravo zbog njihovih neobičnih izjava, stoga danas mnogi od njih zaziru od bilo kakve komunikacije sa sedmom silom, a često se i susprežu, kao dobri pastiri, kritizirati bilo koga iz svog „stada". Zato u Slavonskom Brodu danas nismo uspjeli pronaći sugovornika.

No, spreman podnijeti teret za braću, u njihovo je ime progovorio zagrebački pater Marko Glogović, čiji je dugački tekst objavljen u mjesečniku Book broj 21 još u rujnu 2011. godine, a sada je ponovno postao aktualan kada je 'dignut' na kršćanski portal Book.hr.

Kako i u slavonskobrodskim župama u svibnju ponovno počinju svečanosti primanja 'svete potvrde' poznatije kao 'krizma', odlučili smo aktualizirati temu.

Pater Marko poručio je krizmanicama: „Budite svoje, budite lijepe, budite pristojne! Gledajte u Mariju, gledajte u svoje majke, gledajte u svoje srce."

Naime, već godinama traju upozorenja župnika kako bi krizmanice trebale obratiti malo više pažnje na to kako se oblače, a istu bi uputu trebale slijediti i njihove kume. Hod do oltara tom prigodom, potpuno neprimjereno, posljednjih je godina postao kao šepirenje po špici, a umjesto sjaja bijelih uštirkanih svečanih haljina, sa svih strana 'sijeva' gola koža - noge i dekoltei.

U modernom svijetu, kada je prizor golog ženskog tijela dostupan na svakom uglu, očigledno smo toliko otupjeli pa više ni sami ne znamo što je (ne)primjereno.

Kako se pater Marko izborio s tim, pročitajte u njegovoj slikovitoj i detaljnoj javnoj 'ispovijesti'.

- Šest svećenika, đakon, tri bogoslova, biskup, tridesetak krizmanika, toliko kumova i oko dvjesto članova rodbine i gostiju, ne računajući one vani. U čitanju Riječi odzvanja: „Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja…", a u evanđelju đakon pjeva: „On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem…" Mislim da je u psalmu rečeno: „Kako će mladić sačuvati čistim put svoj? Čuvajući riječ tvoju…" Prekrasna poruka, raspjevana liturgija, miris tamjana, uglancana crkva, skladnih boja buketi ruža na oltarima, dojmljivi pozdravi i govori mladića i djevojaka, propovijed o potrebi molitve i čekanja Duha koji dolazi s velikom snagom, da promijeni srce čovjeka i suobliči ga Kristu… Sve sjajno i za pamćenje. Dolazi trenutak samog krizmanja, mladi ustaju, polako praćeni himnom „O, dođi, Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika", prilaze ocu biskupu da im udijeli „pečat dara Duha Svetoga". A onda, sve se ruši. Tamjan počinje gušiti, pjesma zavijati, cvijeće venuti, a jadni svećenici naglo počinju meditirati o freskama u svodovima crkve, na stropu, obasjanima blagom svjetlošću vitraja koji, nota bene, prikazuju nekakvu njuejdžovsku Gospu kojoj ne možeš prepoznati ni glavu ni ruke, ali ipak je riječ o „krasnim suvremenim, neopterećenim formom, potezima renomiranog autora koji unosi novu perspektivu u klasični sakralni prostor", kako piše u letku o crkvi (župnik kaže, pedeset tisuća kuna). Gospo, oprosti im. Dok koncelebranti bezglasno promatraju zidove i plafone, bogoslovi se jedva primjetno smijulje, ministranti namiguju, nemirno se gurkaju i raširenih zjenica gotovo ne trepćući rade pubertetske grimase, jedino monsinjor ostaje hladnokrvan i ozbiljan, gledajući ravno u čelo mladeži, koje će uskoro biti pomazano svetim uljem. Što se događa? Ma svi već znate: pola djevojaka i pola kuma jedva da išta imaju na sebi. Osim štiklica. „Strahota, opet isto", pomislih skidajući naočale da barem malo zamutim svoj klero-svevid koji je od silnih krizmi rezultirao akutnim konjunktivitisom. „Bravo! To je kultura! To je ljepota!" Trudio sam se ne razmišljati, ne komentirati, ne gledati i ne suziti. Ali, u jednom milosnom trenutku, kao grom iz vedra neba, probijajući onaj grozan blasfemičan vitraj, na moj mali mozak pada velika zraka sunčeve svjetlosti i donosi mi neočekivano rasvjetljenje! Slava Bogu! Pa kako se toga nisam ranije sjetio! Tolike godine kukamo i na dernecima iza krizme utapamo bol u janjetini i sivom pinotu, razbijajući glavu kako spriječiti neukusno razgolićavanje pred Isusom i pred biskupom, a eto, u sekundi vidjeh cijelo rješenje ove mučne diskusije i dileme! Ma brate, neću se ja više sramiti, nek´ se srame i crvene oni koji dolaze na ovakav dan i na ovakvo mjesto ni u čemu! Znam da ću šokirati, a možda neke i sablazniti; no vjerujte, nakon duga razmišljanja, vidim da je to jedini mogući put. Naime, treba te bikini-mode jednostavno – ismijati! Zašto? Zato jer ako ništa ne poduzmemo, valja nam očekivati da će za desetak godina „vjernici" zaista dolaziti u kupaćim gaćicama u crkvu. Kako? Objasnit ću više metoda, kako sam transcendentno spoznao toga dana, ali ja sam osobno učinio sljedeće: jedna kuma, plus-minus 35 godina, s frizurom od 850 kuna, s mirisom od kojeg smo svi zalelujali prezbiterijem, na sebi nosi 40 centimetara veliku, usku haljinu i… i to je to. Gore sve golo, dolje sve golo, k´o na modnoj pisti ili na plaži na Pagu. Preplanula, našminkana i razdragana kreacijom svoje krizmanice, koja se u velikoj mjeri ugledala na svoju kumicu, osim što je oko vrata objesila lančić s djetelinom. Za sreću. Možda je to jedan od darova? Hvala Bogu, samo je djetelina, nije lik sunca od jednog našeg poznatog „iscjelitelja" oko čega sam se prije same mise zakačio s orguljašicom (nosila je taj znak, a svira u crkvi Gospodinu; no na moj protest i zamolbu da baci taj amulet i da se ne igra s demonima, odbrusila mi je da to nije moja briga itd.) Dakle, gledam i ne mogu vjerovati ni prizoru ni sebi: naime, zapljeskao sam i fućnuo, te glasno izrekao: „Bravo, to je kultura, to je ljepota!" Čak se i gospodin biskup lecnuo i kao malkice zakašljao, dok su ostali svećenici gledali u mene čudom se čudeći i pripisujući moju sasvim neuobičajenu gestu vrućini koja je toga dana bila strašna. Idemo korak dalje: kuma se okrenula, pogledala me kao dijete koje krade kolače i zacrvenila se od tjemena do peta izmučenih visokom potpeticom! „Pobjeda!" pomislih samoljubno i ponosno i nasmijah se ovoj lukavštini koja mi je otkrila da u meni ima i, priznajem monaški ponizno, diskretne zloće koju sam uspješno godinama ubijao teškim postovima o integriranom crnom kruhu i zelenom čaju, bez šećera. - duhovito je, ali poučno opisao svoje iskustvo pater Marko.

Uvijek je bilo pravih vjernika i onih drugih, kako god ih zvali. Lako ih je prepoznati, još lakše razlikovati. Onaj tko vlastiti svečani trenutak kojeg se treba sjećati cijelog života ili trenutak onoga koji mu je dao povjerenje i blagoslov kumstva, želi okaljati time samo kako bi 'upao' u oči drugima, možda bi trebao razmisliti je li crkva pravo mjesto za njega ili je korzo bolji koridor za upadljive i neukusne modne kombinacije. U ovom bi slučaju, ulogu patera Marka i onoga tko dijeli opomenu, trebali preuzeti roditelji koji svojoj djeci financiraju kupovinu neprimjerenih haljina dubokih dekoltea i proreza, cipela previsokih potpetica i 'minjaka'. I dok trgovci već trljaju ruke i 'nabijaju' cijene, možda bi svakom krizmaniku bilo pametnije u svom ormaru pronaći nešto prikladno i svečano, a stotine kuna koje se troše samo za 'look' osmišljen za tu prigodu, pokloniti potrebitima.

Za kraj, pater Marko poručio je krizmanicama: „Budite svoje, budite lijepe, budite pristojne! Gledajte u Mariju, gledajte u svoje majke, gledajte u svoje srce."