BROD / KOLIBE - Već kada je, zadnje nedjelje u srpnju 2018. godine, don Antonio Čutura, preuzeo bosanskobrodsku Župu svetog Ilije Proroka, od karizmatičnog župnika Željka Vlajića - koji ju je neumorno vodio tri godine i tamo dočekao dvadesetu obljetnicu svog službovanja i svećeničkog poziva - bilo je jasno kako su Brođani u tom svećeniku pronašli dostojanstvenu zamjenu.

Kamo sreće kad bismo se ovoliko čuvali od nepravde koliko se u nekim možda nevažnim momentima čuvamo od koronavirusa! Kad bismo ovoliko pazili da ne uvrijedimo drugog čovjeka, gdje bi nam bio kraj

Povod da se danas javimo don Antoniju i zamolimo ga za razgovor, bili su brojni izazovi koji su se - osim borbe s koronavirusom i udaljenosti od vjernika - posljednjih mjeseci prepriječili pred njega. No, don Antonio je, s osmijehom na licu i jednakim žarom, vodio mise i u praznoj crkvi - kao da stoji za oltarom pred masom vjernika na blagdan svetog Ilije kada ih je u bosanskobrodskoj župi najviše. Nije ga pokolebala ni činjenica da se, u ovim neizvjesnim vremenima, mora podijeliti na 'šest strana' - u svoje dvije i četiri okolne župe.

- Radostan sam što svojom nazočnošću mogu služiti ljudima u ovih nekoliko župa u brodskoj općini koje su mi povjerene na služenje. Naime, tu su moje dvije župe kojima redovito upravljam: Brod i Kolibe. Uz to vodim brigu i o susjednim župama jer su župnici trenutno spriječeni te brigu o starijim svećenicima u župi u Koraću. Nažalost, fra Ivan Marić slomio je nogu, a fra Velimir Zirdum u 86. je godini. Obilazim župljane ovih župa. Kupujem im namirnice i donosim lijekove. U obilasku i razvoženju hrane pomaže mi Brođanin Bojan Kušljić koji nesebično daje svoje vrijeme, katkada i novac, a lijekove mi donosi granični policajac Mario Gusak. Tako da nitko u ovih šest župa brodske Općine ne oskudijeva. Katkad imam koliziju dužnosti, ali od jutra do noći sve se ipak stigne uz dobru volju. Na kraju dana idem radostan na počinak, a isto tako svako jutro ustajem se sretan i raspoložen. Sve Bogu na slavu i bratu čovjeku na korist. - za SBplus don Antonio je opisao kako izgleda njegov život posljednjih tjedana.

Uz sve to, uspijeva redovito održavati i misna slavlja.

- Misu slavim svaki dan redovito uz pomoć svoje mame Katice koja mi odgovara na molitve u crkvi. Jako mi nedostaju moji župljani koji ne mogu dolaziti na misu zbog starosti ili zabrane okupljanja, a drugi koji žive u Slavonskom Brodu zbog još uvijek zatvorene granice. S druge strane, ovo je blagoslovljeno vrijeme u kojem sam mogao puno učiniti za ljude koji su morali ostati kod kuće. Njihovo zadovoljstvo i osmijeh na licu moja su plaća. Uz to, nastavio sam se baviti znanstvenim radom i promišljanjem o svojoj doktorskoj disertaciji. - nastavlja don Antonio.

Za njega 'korona-doba' nije ništa novo, na malobrojne vjernike, samoću, a ponekad i usamljenost, mora se naviknuti svatko tko službuje u mjestima Bosanske Posavine.

- Vjernika u mojim župama je jako malo. U Brodu stotinjak i u Kolibama deset puta manje, oko deset vjernika. Uglavnom su to stariji ljudi koji žive sami te im je potrebna pomoć. Uz skromnu pomoć Nadbiskupije i Općine Bosanski Brod, velika mi je pomoć i oslonac Grad Slavonski Brod i velikodušni gradonačelnik dr. Mirko Duspara. Rado pomaže i ove župe na bosanskoj strani Save. Bez njegove pomoći ne bi bilo moguće funkcionirati. S druge strane, nikada nisam primio pomoć od nijednog ministarstva, niti na državnoj niti na entitetskoj razini. - kazuje župnik Čutura.

Ipak, pomoći od njegovih župljana i dobrih ljudi nikad ne nedostaje, o čemu se don Antonio, otvoreno i radosno, javno pohvali i na društvenim mrežama - kako bi svi znali tko je uz njega kada mu je najteže.

- Ponosan sam na moje župljane od kojih dolazi pomoć i u uvjetima u kojima ona izgleda nemoguća. Župljani koji žive u Slavonskom Brodu u više navrata u ova dva mjeseca blokade skupili su mi i poslali oko 4.000 kuna. To je zaista velika pomoć i pomoć od srca! Komuniciramo preko društvenih mreža. Svakodnevno objavljujem mise na Facebooku tako da znaju kada je bila misa za njihove pokojnike. Zaista smo snažno povezani i jako mi iskazuju poštovanje i zahvalnost. S druge strane i ja sam njima jako zahvalan. - naglasio je.

Ovo bi prije trebalo shvatiti kao jedan poziv na obraćenje, a nikako kao Božju kaznu. Bog ljubi i upozorava kao dobri otac. Uvijek u svemu treba vidjeti priliku za boljim i odgovornijim životom.

Don Antonija upitali smo strahuje li od onoga što dolazi te načina kontroliranja vjerničkih okupljanja u novim okolnostima.

- Ne bojim se kontrole. Gdje je god čovjek u pitanju, tu je i mogućnost greške i nepoštivanja broja vjernika koji se okupljaju. Nažalost, neki vjerski službenici u Bosni u sve tri konfesije ne poštuju odluke civilnih vlasti koje se također brinu o nama. Događalo se to i u našoj općini. Moram reći da su tu civilne vlasti i načelnik prof. Ilija Jovičić bili puni razumijevanja i ljudskog takta. U mojim župama sve je u redu jer nas je ionako mali broj, međutim, u većim župama trebat će puno ljubavi i takta da se uistinu sve ispoštuje, a da se vjernicima izađe u susret. Ipak, neki će do daljnjeg morati ostati u kućama. Idemo zajedno, svi učimo i rastemo zajedno. S druge strane, kada govorimo o ovoj temi, prema mom je mišljenju, sa strane crkvene hijerarhije trebalo prvo objaviti poruku vjere i pouzdanja u Božje očinsko vodstvo, a ne jednostavno ukidati misna slavlja pravnim dekretom. Trebalo je narod poučiti kako biti dobar građanin svoga grada, a ujedno ne prestati upirati oči u Nebeski Grad kao nebeski građanin. Trebalo je prvo poštivati, a drugo ne tako jednostavno ukidati. Moguće je ići zajedno. - iznio je don Antonio vlastito mišljenje.

Za kraj, svim je ljudima dobre volje uputio sljedeće riječi:

„U većini je zapadnih zemalja, zbog koronavirusa, zavladala panika koja je dokaz da je najveći čovjekov strah, strah od smrti.  Kršćani koji vjeruju u uskrsnuće tijela i život vječni trebali bi imati drugačiji odnos prema smrti. Upravo iz kršćanske nade trebali bi nadići strah od smrti. Pouzdati se više u Boga, a manje u čovjeka. Nažalost kod mnogih je prevladao egzistencijalni strah i prevladala je panika, umjesto da vjeruju, nadaju se i ljube. Ovo bi prije trebalo shvatiti kao jedan poziv na obraćenje, a nikako Božjom kaznom. Bog ljubi i upozorava kao dobri otac. Uvijek u svemu treba vidjeti priliku za boljim i odgovornijim životom. Treba se više bojati grijeha i toga da ne uvrijedimo Boga i čovjeka, a pred ovim virusom svakako trebamo biti oprezni i budni, slušajući što nam struka i civilna vlast kažu o svemu tome. Kamo sreće kad bismo se ovoliko čuvali od nepravde koliko se u nekim možda nevažnim momentima čuvamo od koronavirusa! Kad bismo ovoliko pazili da ne uvrijedimo drugog čovjeka, gdje bi nam bio kraj!".

Da don Antonio ipak nikad nije sam ili okružen tek malobrojnim starijim vjernicima, pokazao nam je fotografijama iz privatne arhive. Na njima je vidljivo kako mu, neovisno o nacionalnosti i vjerskoj pripadnosti, u njegovim zadaćama i župničkim obvezama, pomažu svi - katolici, pravoslavci, muslimani i ateisti. Upravo je u tome veličina dobrog predvodnika vjerske zajednice ili 'pastira' - da bez obzira na različitosti, ujedinjuje sve ljude dobre volje koji ga okružuju i svojim im primjerom pokazuje kako je suživot različitosti moguć.