Hrvatski katolički intelektualac Zdravko Gavran cijeloga života predano radi na njivi Gospodnjoj. Najviše daje na području kulture. Dosad je objavio više knjiga književno-kritičkoga, esejističkoga i publicističkoga sadržaja. No ni maleni, svakodnevni doprinosi župi u kojoj živi nisu mu strani. Ponosi se time što je član župnoga vijeća zagrebačke župe bl. Augustina Kažotića na Peščenici koju vode otci dominikanci s kojima je povezan već više od 25 godina. Uključen je i u djelovanje nekih drugih crkvenih zajednica. Sav mu je taj crkveni angažman lijepa nadogradnja na njegove poslovne doprinose te na njegovu temeljnu ulogu supruga i otca četvero djece.

"Sklopio sam savez s Bogom da ću raditi na njivi za dobrobit vjere, Crkve i hrvatskoga naroda i da se ne ću opterećivati materijalnim pitanjima, a da vjerujem da će se Bog pobrinuti da imam osnovno. Uskrsnuće vidim u svim ljudskim činima dobrote, ljubavi, nesebičnosti, opraštanja, jer je u svemu tome slutnja uskrnuća".

Rođen je 3. studenoga 1957. u Slavonskom Brodu od danas pokojnih roditelja majke Anice, djevojački Crnogorac, rođene u Hercegovini, odrasle u Bosanskom Brodu, i otca Stjepana Gavrana, podrijetlom Hercegovca, također iz Bosanskoga Broda. Anica je bila domaćica i odgajala je sina jedinca Zdravka, a Stjepan je išao na posao. Njih su se dvoje upoznali na rodnoj grudi, vjenčali se u župi Presvetoga Srca Isusova u Novom Selu kraj Bosanskoga Broda i skrasili se sa Stjepanovom mamom u selu Zborištu, zaselak Čardak. Godine 1965. preselili su se u Slavonski Brod, u kojem je Stjepan živio do smrti, a Anica je posljednje tri godine života živjela sa Zdravkovom obitelji u Zagrebu.

'Roditelji su se čudili mojoj volji'

'Moja je majka bila smirena, relativno stroga osoba, ne u smislu ljutnje i kažnjavanja, nego da se zna što je red i kako se trebam ponašati prema drugima" - pripovijeda Zdravko. "Bili smo povezani jer smo cijele dane provodili zajedno. I u Bosni i u predgrađu Slavonskoga Broda gdje smo živjeli držali smo kravu, svinje, piliće. Mama se na poljoprivredi pošteno naradila. Na meni je bilo napasanje krave. Bilo nas je više klinaca s kravama pa smo na velikom pašnjaku uživali u idili, igrali bismo nogomet ili pekli kukuruz. Uz mamu sam, uz usvajanje moralnih životnih principa, stekao radne navike i osjećaj za druge. Tata je bio jednostavan čovjek, radnik, mama je bila glavna u kući, a on je, dobričina, uvijek pomagao drugima, i ništa mu nije bilo teško učiniti bilo komu. Naučio me popravljati po kući, popraviti bicikl, cijepati drva, s njim sam zidao ogradu svinjca, i svašta drugo pomalo. Oboje su me odgajali u tradicionalnom katoličanstvu. Župu su nam u Novom Selu vodili biskupijski svećenici. Kod kuće smo zajedno molili za blagdane, redovito za pokojne, anđelu čuvaru, poštivali su se običaji. Mama je bila predvodnica u vjeri, ona me vodila u crkvu, a išao je i tata'.

Cijeli članak možete pročitati u on-line izdanju Glasa Koncila, kao i u novome broju tiskanog izdanja, dostupnog u župama diljem Hrvatske.