SLAVONSKI BROD - Bilo da su se, kako same kažu, 'u lunapark' udale ili su u njemu odrasle, četiri dame slavonskobrodskog Lunaparka Marsonia - Samanta Igić, Klaudija Božić, Manuela Igić i Nataša Mijić Pavlešin - danas sa svojim obiteljima veći dio godine žive 'na kotačima', okružene glasnom glazbom i šarenilom.

'Normalna' je svakodnevica njima ionako bezlična i dosadna jer su naviknule biti obasjane tisućama šarenih lampica i nasmijanim mnoštvom, prvenstveno djecom oduševljenom zabavnim vožnjama u lunaparku.

Kada su dugo na jednom mjestu, tvrde, sve im brzo dosadi. Stoga se nadaju kako će i njihova djeca nastaviti tradiciju dugu više od stoljeća koja se prenosila s generacije na generaciju. Trenutno su se usidrile u svom rodnom gradu, na dobro poznatoj lokaciji - velikoj livadi u Svačićevoj ulici koja ostatak godine bez šarenog lunaparka izgleda prazno.

Bila je to prilika da nam otkriju dio života kakvog vode.

- Ovo je posao moje obitelji u kojem sam nastavila sudjelovati i nakon udaje. Od rođenja sam u lunaparku. Roditelji Josip i Vesna su Brođani koji su posao također naslijedili od svojih, također po maminoj obiteljskoj liniji. Više od stotinu godina taj 'zanat' prenosimo s koljena na koljeno, to je naša djedovina. Moji brat i sestra također su u ovome, zatim ujak Pajo Igić i njegov sin, Mario i drugi. Svi imamo obrte, zajedno radimo i živimo. Kada putujemo držimo se jedni drugih, živimo u kamp kućicama, a i kada se vratimo u Slavonski Brod, ne razdvajamo se. Naviknuli smo biti i bez vode i bez struje. Nije jednostavno stalno biti na putu, ali sada više bez toga ne možemo. - za SBplus otkrila je 38-godišnja Nataša Mijić Pavlešin, čijih je dvadesetak članova uže i šire obitelji u istom poslu.

Nataša je odrasla u lunaparku, tijekom djetinjstva svakih je nekoliko dana mijenjala mjesto školovanja, razrede i prijatelje. Osim što joj je to otvorilo vidike, uvelike je utjecalo i na njezin karakter.

- Kao djeci, bilo nam je zanimljivo putovati. Išli smo u različite škole, stjecali brojne prijatelje i poznanstva, tako da i danas u svakom gradu imamo dobre prijatelje. Obišli smo brojne hrvatske gradove - Požegu, Kutjevo, Poreč, Osijek, Đakovo, Zagreb,… - gotovo sva slavonska sela i Jadran. Naši djedovi i bake u prijeratno vrijeme išli su i u Bosnu i Hercegovinu, no sada smo uglavnom unutar naših granica. - kazuje Nataša, spominjući kako je lunapark djelovao pod okriljem različitih prezimena , ali najpoznatije je ono Rumštajn njezine bake Nade Marije.

I nasljednici bakinih četrnaestero braće i sestara 'raširili' su se po Hrvatskoj (Pag, Vir) pa su s puno drugih vlasnika lunaparkova vezani obiteljskim srodstvom.

Iako danas ima svoju obitelj, Nataša nema znatno drugačije snove. I u budućnosti se 'vidi' baš tu gdje je sada.

- I dan-danas putujem sa svojom obitelji, udala sam se, imam trogodišnju kćerku i voljela bih da završi školu, ide na fakultet, ali i da naslijedi ovaj posao te nastavi tradiciju. Ona obožava lunapark, jako voli putovati s nama. To da ti je lunapark dom inače zvuči kao san svakog djeteta. Svi prijatelji ti zavide i rado te posjećuju. No, ponekad je, kako sam ranije spomenula, teško živjeti 'na kotačima', nosi to sa sobom i puno neizvjesnosti. Ipak, kada je tvoja obitelj uz tebe, sve je lakše, a ovaj posao donosi tu prednost da smo svi stalno jedni uz druge. Svugdje je lijepo, svako mjesto ima svoju draž, no naravno da je uvijek najljepše vratiti se doma. - priznaje skromna Nataša.

Njezina starija rođakinja i kolegica, sjeća se i boljih vremena kada se od lunaparka moglo daleko lagodnije živjeti.

- Neki to zovu 'životom na kotačima', drugi 'životom nomada', no takav nam je život u krvi. Ovaj posao potječe i s moje strane, od bake i djedova. No, u ovoj sam kući snaha jer se i obitelj pokojnog supruga bavi ovim poslom. Posljednjih je godina sve teže, prije je ovo bio izvrstan posao i vodili smo život na kojemu su nam mnogi zavidjeli. Neprestano smo mijenjali okolinu i društva, stjecali nove prijatelje. Nema tu mjesta dosadi, nama je dosadno kada smo dva mjeseca na istom mjestu. Svakih petnaestak dana mijenjamo lokaciju. U bivšoj Jugoslaviji, bilo je to i češće. Selili smo se svakih sedam dana. Išli smo na kojekakve vašare, fešte,… Toga danas nema, sve više izumire tradicija. I kod nas ostaju samo kirvaji, ali i oni polako nestaju, do njih se sve manje drži. - za SBplus kazala je uvijek nasmijana Manuela Igić.

I ona je majka koja je 'na putu' i u lunaparku, uz sve obveze, morala odgajati i djecu.

- Teško je bilo uskladiti majčinske obveze s ovim poslom. U njemu ne postoje muške i ženske zadaće. Često se ljudi začude kada vide našu selidbu na more jer šogorica, njezine kćerke i ja vozimo svaka svoju kamp kućicu. Ipak, sve je oko majčinstva i djece lakše jer radimo sa članovima obitelji pa pomažemo jedni drugima. Danas imam i trinaestogodišnjeg unuka koji mi vikendom pomaže. Svi radimo, svi smo obavezni, naše radno vrijeme je 24 sata. Kada smo na terenu, u lunaparku smo non-stop. - otkriva Manuela.

Za većinu su oni ekstravagantni i neobični ljudi, pomalo isključeni iz užurbane svakodnevice kakvu ostali danas vode. U pravom smislu te riječi, žive u nekom svom svijetu, što nikako ne znači da sredine u kojima tek nakratko borave ne utječu na njih.

- Nisu ljudi posvuda susretljivi kao tu u Brodu gdje nas znaju godinama. Tu se osjećamo drugačije. Na kotačima smo proveli i brojne blagdane, rođendanske proslave, iza sebe u gradovima koje smo napuštali ostavljali prve ljubavi, selili se u nove školske klupe u kojima su nas nekad prihvaćali, nekad ne, dobivali loše ocjene čak i onda kada smo znali gradivo. No, to nam je sve u krvi jer potječe od naših roditelja. Čim sunce zasja, mi smo na terenu. Godišnje se smirimo samo na tri-četiri mjeseca. - zaključila je 55-godišnja Mela kako je od milja zovu njezina obitelj i suradnici, naglasivši kako planova za budućnost nema, a u lunaparku će biti „dok bude mogla hodati".

I ostale naše sugovornice u slavonskobrodskom Lunaparku Marsonia, potvrdile su isto - drugačiji život od ovog koji vode, ne bi niti mogle zamisliti. Vrtuljci, autići, vožnje za malene i velike, različite igre - sve je to dio njihove svakodnevice. Jedine kakvu poznaju i u kojoj ne žale za 'normalnim'.

Autor snimke lunaparka dronom: Domagoj Ivanagić