SLAVONSKI BROD - Mala, a tako velika; jednostavna, a tako posebna - tek su neki od opisa koji nas asociraju na Ivanu Cindrić iz sela Malino koja je već pet godina neumorni animator, zarazna pozitivka i ona koja uveseljava sve goste koje poslužuje u Caffe baru „City" na slavonskobrodskom korzu.

S obzirom na to da je mnoge osvojila svojom simpatičnošću, pametno doziranom pristupačnošću i otvorenošću te uslužnošću, odlučili smo da upravo ona bude naša ovotjedna zvijezda, ali i da od nje pokušamo naučiti kako kroz život prolaziti sretan samo zato što postojiš; zato što si dočekao novi dan.

- Mnogi me pitaju kako je moguće da se uvijek smijem. Nemam neki poseban recept, jednostavno sam sretna i zadovoljna svakim svojim danom, neovisno o tomu kakav je ili koga ću na svom putu sresti. Najbitnije mi je samo da pritom nikoga ne povrijedim i da unesem malo radosti u živote onih za koje procijenim da im je to potrebno. Osmijeh ne košta ništa, a može značiti puno. Ponekad, kada vidim kako su ljudi bespotrebno grubi jedni prema drugima i kako nemaju razumijevanja, rastužim se, ali i osjetim nelagodno kao da sam ja učinila nešto loše. Odmah pokušam popraviti situaciju i oraspoložiti onoga tko je u takvom neugodnom susretu povrijeđen. - govori o sebi 25-godišnja Ivana.

Školovala se za agroturističkog tehničara u slavonskobrodskoj 'Poljoprivrednoj školi' pa je praksu morala odraditi u jednom ugostiteljskom objektu. Svidjela joj se tamošnja atmosfera pa nije gubila vrijeme i nakon srednjoškolskog obrazovanja odmah je počela konobariti i dosad je već stekla zavidan petogodišnji staž dok mnogi njezini vršnjaci još nisu ostvarili ni prvo radno iskustvo.

- Nije mi teško raditi. Uglavnom uopće ne sjednem cijelu smjenu. Stalno sam na nogama. Nervozna sam kada mirujem pa si, čak i kada nema gostiju, nađem posla. Čistim terasu, praznim pepeljare, brišem prašinu s polica, glancam čaše,... uvijek se može nešto dodatno dotjerati. Takva sam i kod kuće. Zbog udaljenosti od radnog mjesta, svako jutro ustajem u 5, a kući se vraćam kasno poslijepodne, oko 17 sati. Ipak, ne bih mijenjala selo za grad. U gradu bi mi bilo predosadno, a na selu uvijek imam što raditi. Čak i kada, zbog epidemioloških mjera, kafići nisu radili, imala sam pune ruke posla u svom dvorištu. Neprestano nešto sadim i uređujem, a prihvatim se i muških poslova otkad je tata obolio. Tako sam sama krečila unutrašnjost cijele kuće i radila fasadu. Doduše, uz pomoć susjeda oko lijepljenja stiropora. Ništa mi nije teško i ništa me nije sram raditi, samo mi je dan ponekad prekratak za sve. - kazala je neokrunjena Miss simpatičnosti brodskog korza.

Iako mnogi odustaju od ruralnih krajeva, Ivana se - kako je kazala - nikada nije mogla zamisliti kao gradska cura. O odlasku u inozemstvo također ne razmišlja.

- Dvije sestre i brat otišli su raditi van. Nekada je kuća bila puna, a sada sam ostala sama s roditeljima. Nema šanse da se odlučim na takvo što. Sigurno ću ostati u Hrvatskoj, ali još uvijek ne znam što ću raditi kada budem nešto starija. Voljela bih da to također bude rad s ljudima, nešto u čemu ću im se moći jednako posvetiti i time ih uveseljavati. Kako volim kozmetiku i beauty industriju, ne bi bilo loše da to bude rad u nekoj od trgovina s takvim artiklima. - razmišlja naša sugovornica o budućoj karijeri.

No, ni na sadašnji se posao nimalo ne žali. Dapače, voli ga i bila bi sretna kada bi staž u njemu mogao potrajati što duže.

- Mislim da nisam mogla pronaći bolje radno mjesto i idealnije uvjete. Šefovi su me uistinu prihvatili i osjećam se dijelom te velike poslovne obitelji. Puno je tu uzajamnog poštovanja, a znaju itekako cijeniti moj trud oko gostiju. Zahvalna sam im što su mi pružili priliku i naučili me puno toga. - iskrena je Ivana.

Za kraj našeg razgovora, Ivana je poručila: „Čak i onda kada je netko bezobrazan prema vama, možete ga oboriti svojim osmijehom i dobrim raspoloženjem. Susretala sam se u svom poslu s puno negativnih situacija, ali ni iz jedne nisam izašla osjećajući se poražena. Potrebno je samo malo truda i volje pa da svi pomisle kako je život lijep baš takav kakav jest."

Uz Ivanin osmijeh i toplu riječ, on se uistinu takvim i čini, a u njezinu kutku najljepšeg hrvatskog trga nikad nije tiho i mirno. Ako je Ivana u smjeni, razgovor i smijeh čuju se izdaleka. Mnogima, vjerujemo, time uljepša dan.