U nastavku donosimo dio rada brodskih liječnika Ivice Balena i Marice Jandrić Balen naslova „Izvanbolničko zdravstvo i zdravstvene prilike u Slavonskom Brodu od 1918. do 1957. godine", objavljenog 2016 godine. U njemu, između ostalog, otkrivaju kako je izgledala epidemiološka situacija u Slavonskom Brodu i okolici četrdesetih godina 20. stoljeća, dakle, prije osamdesetak godina. Činimo to, dakako, potaknuti mišljenjem mnogih kako je koronavirus najgore što se dogodilo čovječanstvu. Zapravo se radi tek o jednoj od epidemija koje su snašle ljudsku vrstu. Jedna od razlika, rekli bismo, tek je opseg medijskog praćenja tih epidemija, odnosno, ono što mediji danas predstavljaju u društvu, način na koji djeluju i opseg sfera koje dohvaćaju.

Podnaslov: Od kraja Drugoga svjetskoga rata do formiranja Zdravstvenoga centra 1957. godine

Nakon Drugoga svjetskoga rata dosta brz razvoj doživjele su i bolnička i izvanbolnička zdravstvena služba. Slavonski Brod je važan i po tome što se upravo u njemu dogodila prva integracija primarne, sekundarne zdravstvene zaštite i ljekarni u jedinstvenu ustanovu, prvo 1957. godine nazvanu Zdravstveni centar, a od 1961. godine Medicinski centar. Taj su primjer slijedili gotovo svi manji gradovi u bivšoj Jugoslaviji. U Hrvatskoj takav način organizacije zdravstva nisu imali samo Osijek, Zagreb, Rijeka i Split.

O epidemiji trbušnog tifusa 1947. godine: 'Tada je u Brodu dva tjedna boravio i dr. Alfred Sindik, prvi hrvatski epidemiolog koji je upućen iz Zagreba kako bi pomogao u suzbijanju epidemije. Provedene mjere postigle su rezultat, ali se u manjim brojkama bolest pojavljivala još godinama poslije.'

U jako porušenom gradu ostala je u uporabi samo jedna ambulanta i Školska poliklinika. Tijekom 1946. osnovana je Gradsko-kotarska zdravstvena služba, s više zdravstvenih stanica (ambulanti), rukovoditelj koje je dr. Dinko Berković. Iste su godine počeli s radom i dispanzeri: Dispanzer za dječje bolesti vodila je dr. Ljudmila Berković, Dispanzer za tuberkulozu dr. Marijana Pandak, a Školsku polikliniku dr. Branka Bosnić. U sklopu Službe radila je i Zubna ambulanta, u kojoj su radili dr. Kordić i dr. Vrkljan.

U prosincu 1946. godine osnovana je Sanitarno-epidemiološka stanica (SES) koja je do ljeta 1947. godine pokrivala područje nekoliko kotareva i bila direktno pod Ministarstvom narodnoga zdravlja. Ta je stanica odigrala vrlo važnu ulogu u suzbijanju epidemije trbušnoga tifusa 1947. godine. Te je godine bilo ukupno 622 slučaja te bolesti, od čega su u gradu bila 374 oboljela, a u selima brodskoga kotara 248 slučaja. Misli se da je epidemiju izazvao visok vodostaj Save u vrijeme kada je kanalizacija još bila oštećena od bombardiranja, što je inficiralo brojne bunare, a vodovoda u gradu još uvijek nije bilo. SES je te godine vodio dr. Ante Pejčić (poslije godinama epidemiolog u Varaždinu), a pod njegovim je vodstvom bilo čak 11 stručnih i 4 administrativne osobe. Tada je u Brodu dva tjedna boravio i dr. Alfred Sindik, prvi hrvatski epidemiolog koji je upućen iz Zagreba kako bi pomogao u suzbijanju epidemije. Provedene mjere postigle su rezultat, ali se u manjim brojkama bolest pojavljivala još godinama poslije. Klorirani su sustavno svi bunari, provedeno je masovno cijepljenje stanovništva koje se pratilo radi kliconoštva.

Očito je postojao i bakteriološki laboratorij koji je mogao obraditi znatan broj uzoraka stolice, mokraće i krvi. Već iduće, 1948. godine broj oboljelih u gradu pao je na "samo" 63, dok je na selu bilo 118 slučajeva. Trebalo je proći punih deset godina da broj oboljelih u kotaru padne na tri slučaja. Grad je ipak potpuno riješio epidemiju ranije i već 1953. godine nije više bilo ni jednoga slučaja bolesti gradskoga stanovništva. Dobra strana te pošasti bila je ta što je znatno ubrzana izgradnja vodovoda i kanalizacije jer se uvidjelo da su presudno važni za poboljšanje uvjeta života u gradu.

Tijekom 1948. godine pokazala se potreba za ambulantama za radnike i zaposlenike. Broj zaposlenih narastao je na 8000 pa su se osnovale ambulante u dva najveća poduzeća: metalnoj industriji "Đuro Đaković" i drvnoj industriji "Slavonija". Prvo povezivanje izvanbolničkih sustava provedeno je 1949., kada je osnovana "Gradska poliklinika", u kojoj su radila četiri liječnika opće medicine, tri liječnika u ranije spomenutim dispanzerima, sedam bolničara, tri primalje, dva higijeničara i jedan asanator. SES je postao sastavni dio te ustanove, kao i novoosnovana Stomatološka služba, s formiranom Centralnom zubnom ambulantom. U istom sastavu Gradske poliklinike proradila je 1950. godine i Stanica za hitnu pomoć s trajnim 24-satnim dežurstvom. Polovicom prošloga stoljeća Brod je imao 17 000 stanovnika, a područje kotara oko 50 000 stanovnika.

Štamparov ideal za organiziranje izvanbolničke zdravstvene djelatnosti, Dom zdravlja, formiran je u Slavonskom Brodu tek 1952. godine, a ravnatelj mu je bio dr. Dinko Berković. U Državnom arhivu čuvaju se tvrdoukoričena Pravila Doma narodnoga zdravlja, među kojima je najvažniji 3. članak, iz kojega je jasno vidljivo čime se ustanova bavi i kako joj je primarni zadatak Štamparova ideja čuvanja zdravlja pa tek nakon toga liječenje bolesti. Naglasak je stavljen na zaštitu majki i male djece, zaštitu školske djece, zdravstvenu zaštitu građana i poboljšanje higijenskih uvjeta za rad, stanovanje, prehranu i očuvanje okoliša, na odgojni i prosvjetiteljski rad, mentalnu higijenu, suzbijanje akutnih zaraznih bolesti, suzbijanje tuberkuloze i drugih čestih bolesti, pružanje liječničke pomoći, zdravstvenu statistiku, te usavršavanje kadrova. Zanimljive su i promjene epidemiološke situacije, koje prate te nagle promjene.

Osim brzoga razvoja zdravstva intenzivno se radilo na sanaciji i razvoju kanalizacije, a od 1950. godine naglo se razvijala i vodovodna mreža. Godine 1950. probušen je prvi duboki bunar na vodocrpilištu Jelas, što je označilo početak izgradnje vodovoda u idućih par godina. Na tom se mjestu i danas nalazi tvornica vode koja snabdijeva grad i okolicu dovoljnim količinama kvalitetne pitke vode. Dr. S. Čeović navodi podatke iz Arhiva Epidemiološke službe o zaraznim bolestima (bez tuberkuloze), koje su se javljale u razdoblju od osam godina, od 1948. do 1957. godine. Difterija se javila u tom razdoblju 290 puta, u svim godinama i uz cijepljenja, povremeno s čak više od 50 slučajeva godišnje. U gradu su zadnji slučajevi difterije zabilježeni 1952. godine jer je vjerojatno grad ipak u početku bio bolje procijepljen. Dizenterija je bilo 345, ali zadnji slučajevi u gradu zabilježeni su 1952. godine, što znači da je uvođenje vodovoda već dalo prve prepoznatljive rezultate što se tiče širenja crijevnih zaraznih bolesti. Erizipela je bilo 50 slučajeva, ali svi su bili sa sela, dok u gradu nije zabilježen ni jedan slučaj. Leptospiroza je zabilježeno 74 slučaja, ali opet ni jedan u gradu. Od 75 slučajeva epidemičnoga meningitisa opet nema ni jednoga među gradskom djecom, svi su bili sa sela. Ospica je bilo 551 slučaj, i u gradu i na selu, s tim da se u gradu nisu pojavile od 1951. godine. Tada još nije bilo cijepljenja.

Hripavac se također javljao samo na selu. Od 330 slučajeva opet ni jedan nije zabilježen kod gradske djece. Tako je bilo i sa šarlahom, koji se javlja samo na selima i to 431 slučaj. Od 495 slučajeva trbušnoga tifusa, u gradu se nakon 1949. godine nije javio više ni jedan slučaj. Zarazna žutica imala je 68 slučajeva, svi samo na selu. Rijetko su se javljali i antraks (tri slučaja) i encefalitis (tri slučaja), malarija je prestala biti problem, zadnji se slučaj javio 1949. godine, kao i seroznoga meningitisa, dok su zabilježena četiri slučaja vodenih kozica. Zabilježen je jedan slučaj bjesnoće iz 1954. godine, zaušnjaci su se pak javili 14 puta, a dječja paraliza čak osam puta. Sve te rjeđe zarazne bolesti javljale su se također samo na selu.18 Broj liječnika počeo je naglo rasti u pedesetim i šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Većina liječnika koji su tada dolazili u Brod diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Dok je liječnika između dvaju ratova i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata obično bilo desetak, prvih par godina nakon rata njihov je broj počeo polako rasti, ali pravi se porast bilježi sredinom pedesetih godina. U Matičnoj knjizi između 1947. i 1957. godine upisan je već 41 liječnik u deset godina. U međuvremenu je desetak njih otišlo iz Broda, ali je broj ipak narastao na tridesetak ljudi i nastavio je dalje naglo rasti. Prema istoj matičnoj knjizi, u trenutku kada je stvoren Zdravstveni centar bilo je približno 350 zaposlenika zdravstvenih i nezdravstvenih struka i 36 liječnika, od čega je samo trećina radila izvan Bolnice.