OSIJEK - U Hrvatskoj se mogućim darivateljem organa smatra svaka preminula osoba koja se za života tome nije izričito protivila. Iako naš zakon ne propisuje obvezu traženja dozvole za uzimanje organa od obitelji umrle osobe, u praksi se poštuje stav obitelji. Koliko je to zaista zastupljeno te tko sve može biti donor organa odlučili smo provjeriti s Kliničkim bolničkim centrom Osijek gdje smo intervjuirali liječnika Gorana Samardžiju i liječnicu Ozanu Katarinu Tot koji su nam opisali cijeli proces darivanja organa.

Što je moždana smrt?

Liječnica i bolnička transplantacijska koorinatorica Ozana Katarina Tot objašnjava kako proces doniranja organa započinje utvrđivanjem moždane smrti. Moždana smrt dokazuje se dvostrukim kliničkim testovima koji se provode u određenim vremenskim intervalima, a provode ih dva liječnika koji provjeravaju reagira li osoba na bol, ima li refleksne reakcije i mogućnost disanja. Tako se provjerava radi li mozak svoje uobičajene funkcije. Zatim se radi paraklinički test kojim se dokazuje postojanje ili nepostojanje cirkulacije u mozgu. Takav se test radi uz pomoć metode kojom se snima raspodjela radioaktivnih tvari (scintigrafije). Ako se tom metodom dokaže da je cirkulacija prestala na samom ulazu u mozak, tada se mozak smatra mrtvim.

Nadalje, ponovno se sastaju dva liječnika uz anesteziologa, neurologa, neurokirurga ili pedijatra ako se radi o djeci, kako bi još jednom pregledali osobu i nalaze te utvrdili moždanu smrt. Dr. Tot napominje da je dokazivanjesmrti dug proces koji se obavlja uz pomoć marljivog tima KBC-a Osijek i govori: "Smatram da je taj proces kod nas jako dobro organiziran zbog visoke razine edukacije naših kolega.”

Moždano mrtva osoba održava se na životu uz pomoć lijekova i aparata za održavanje cirkulacije krvi kroz organe kako bi se mogli kasnije donirati. Liječnik i bolnički koordinator vode razgovor s obitelji o značenju moždane smrti te im postavljaju pitanje o doniranju organa na koje se, kaže dr. Tot, većinom pozitivno odgovara. Zatim se šalje zahtjev Ministarstvu zdravstva u Zagrebu uz analize krvi i tipizaciju tkiva dok koordinator provjerava koji se točno organi mogu ponuditi, a podaci se unose u Eurotransplant.

Eurotransplant - banka organa

Eurotransplant je međunarodna organizacija za dodjelu i razmjenu organa u kojoj sudjeluju osam zemalja Europe, uključujući Hrvatsku. Dr. Samardžija ističe da se ovdje radi o zajedničkom "bazenu” organa zahvaljujući kojem se postiže savršena kompatibilnost i optimalna iskoristivost s obzirom da takav identifikacijski sustav sadrži ključne podatke, kako o donoru tako i o primatelju. Eurotransplant, uz pomoć složenoga računalnog programa, za svaki raspoloživi donorski organ izravno izrađuje listu kompatibilnosti. Pri alokaciji se uvažavaju očekivani rezultati nakon transplantacije, razina hitnosti, vrijeme čekanja i uravnotežena raspodjela organa po državama članicama. Nadalje, dežurni službenik na prijemnom pultu Eurotransplanta ponudi organ transplantacijskoj bolnici prvoga pacijenta s liste čekanja i transplantacijskom centru drugoga pacijenta s te liste.

Organi ''žive'' i nakon smrti donora

Nakon što specijalist primateljske bolnice službeno prihvati organ Eurotransplanta, koordinira se vađenje i transport organa do odgovarajuće transplantacijske bolnice, gdje primatelj već pripremljen čeka presađivanje organa. Dr. Tot ističe da vrijeme preživljavanja organa izvan tijela ovisi o samom organu pa tako srce može preživjeti maksimalno dva sata ukoliko se ne nalazi u specijaliziranoj transportnoj kutiji. Takva kutija može dvostruko produžiti život organa jer u unutrašnjosti postoji sustav cirkulacije krvi ili druge tekućine koja održava organ na životu. Pri prijenosu srca, transport organa iz jedne bolnice u drugu mora biti što brži, stoga se obavlja u pratnji policije. S druge strane, bubreg i jetra mogu preživjeti i do 12 sati, stoga cirkulacija nije potrebna te se prenose u svojevrsnom ''hladnjaku'' jer niske temperature održavaju vitalnost stanica organa.

Na listi čekanja 140 pacijenata

KBC Osijek obavlja transplantacije bubrega od preminulih osoba, a dr. Goran Samardžija bavi se biranjem potencijalnih primatelja, pripremom primatelja za transplantaciju te njihovogpraćenja nakon transplantacije. Podaci o darivateljima i primateljima predstavljaju profesionalnu tajnu, a u pravilu medicinski timovi koji liječe bolesnika moraju biti, što je više moguće, odvojeni od timova koji nastoje dobiti organe za presađivanje kako bi izbjegli sukob interesa, napominje dr. Samardžija.

Trenutno je 140 ljudi na listi čekanja KBC-a Osijek za transplantaciju bubrega, a oko 25 do 30 bolesnika već su u tijeku obrade ili potpuno spremni za transplantaciju, objašnjava dr. Samardžija. Kada smo ga upitali o broju obavljenih transplantacija bubrega u KBC-u Osijek, odgovorio je: „Najviše smo jedne godine imali oko 20 transplantacija bubrega, ali ove je godine taj broj pao na pet. Jedan od temeljnih razloga takvih rezultata je, dakako, pandemija koronavirusa.” Njegovu je izjavu potvrdila i dr. Tot uz napomenu: „KBC Osijek je svu svoju pažnju usmjerio prema suzbijanju zaraze pa je tako osoblje zbrinjavalo pacijente s koronom, a bolnički su prostori bili potpuno ispunjeni zaraženima.”

Tko može dati, a tko primiti organe?

Postoje određeni kriteriji koje osoba treba ispuniti kako bi postala davatelj ili primatelj organa. Prvenstveno je nužno obaviti tzv. prijetransplantacijsku obradu koja uključuje provjeru moguće skrivene kronične infekcije, upale, otvorene rane ili postojanje protutijela u krvi koja mogu spriječiti da se bubreg adekvatno prihvati. Donori bubrega mogu imati najviše 80 godina dok je za donore srca poželjno da su u dobi od 55 do 60 godina te da je srce, prema pretragama, zdravo. Donori pluća i srca nipošto ne smiju biti pušači, naglašava dr. Tot. Za jetru ne postoji ograničenje životne dobi jer ona ima visoku sposobnost obnavljanja, odnosno kada dođe u organizam primatelja vrlo brzo će se regenerirati i prilagoditi.

Zakon o transplantaciji i donorska kartica

Dr. Samardžija ističe da iako zakon ne propisuje obvezu traženja dozvole za eksplantaciju organa od obitelji pokojnika, ono se u KBC-u Osijek ipak traži iz etičkih razloga. Donorska kartica može se zatražiti kod liječnika zdravstvene zaštite ili u Ministarstvu zdravstva te iskazuje pozitivan stav pojedinca prema darivanju organa, a takav stav može biti presudan kada obitelj donosi odluku o doniranju. Također, uvažava se i ako se pokojnik za vrijeme života protivio doniranju organa, ali onda mora imati potpisanu Izjavu o nedarivanju organa kod liječnika primarne zdravstvene zaštite. „Teško je u trenutku donijeti tako veliku odluku, stoga je vrlo bitno informirati ljude da se doniranjem organa značajno povećava kvaliteta života primatelja dok se u nekim je slučajevima može raditi o pitanju života ili smrti.” - zaključuje dr. Samardžija.