DONJI BOGIĆEVCI - Za 31-godišnju Zrinku Bubić iz Donjih Bogićevaca koja se bori s teškom bolešću - karcinomom dojke, borba s okorjelim državnim biroktratskim sustavom, čini se, daleko je teža. Djevojka koja već četiri mjeseca iz Bogićevaca odlazi na kemoterapiju u požešku bolnicu, nema pravo na pokrivanje troškova prijevoza od HZZO-a, jer od kuće do bolnice nema 50 kilometara. Točnije, od njezine kuće do bolnice udaljenost je 51,5 km, no HZZO bi priznao naknadu za prijevoz, samo ako bi udaljenost od ploče s natpisom Donji Bogićevci do ploče s natpisom Požega - iznosila više od 50 kilometara... Iz HZZO-a samo šturo potvrđuju kako su dužni poštovati zakonske propise.

Na višekratne upite HZZO-u, odgovorili joj neka se strpi. A hoće li se bolest strpjeti, pita Zrinka

Teško bolesna djevojka, zajedno s majkom Gordanom, pokušava dokazati apsurd birokratskog sustava koji će kaže, ako ne njoj, pomoći drugima kojih je mnogo u sličnoj situaciji. Iako ima dokaz jedinog prijevoznika za to područje, požeškog APP-a, da od Donjih Bogićevaca do Nove Gradiške ima 16 km, a od Gradiške do Požege 34 km, što je ukupno 50 kilometara, prema HAK-ovim mjerenjima ista udaljenost iznosi "samo” 49 kilometara.

- Silno sam razočarana, jer mi nitko do sada nije dao konkretan odgovor da nemam pravo na naknadu ili prijevoz sanitetom. A kao onkološki pacijent mislim da bih to pravo svakako trebala ostvariti, bar kao oni pacijenti koji idu na dijalizu - kaže Zrinka.

Kad je prošle godine od liječnika saznala kako boluje od zloćudne bolesti, srušio joj se svijet. No, brzo se sabrala i krenula s pitanjima što slijedi i što sve može očekivati.

- Nakon dvije operacije u deset dana nisam htjela dopustiti da bolest vlada mnome nego ja njome - izlazila sam u hodnik, šetala, pila kavu... Divile su mi se sestre zbog optimizma - kaže djevojka.

No, optimizam ne rješava birokratske zavrzlame. Problem s prijevozom do bolnice dodatno joj je zakomplicirao život. Na višekratne upite HZZO-u, odgovarali su joj neka se strpi.

- Ja se mogu strpjeti, ali ne znam hoće li bolest. Da su mi dali neki dokaz, papir, da sam u krivu, povukla bih se, ali ovako ne mogu ni zbog sebe ni zbog drugih - razočarana je Zrinka, jer je shvatila da "u sustavu nikoga ne zanima čovjek, svi te samo šutnu”, kako je rekla.

Otežavajuća okolnost, inače veseloj i optimističnoj djevojci, jest i činjenica da ona i majka žive od 800 kuna socijalne pomoći, te odnedavna i njezinih 1.250 kuna invalidnine. To nije dostatno za režije, hranu i osnovne potrepštine, a kamoli za lijekove na koje mjesečno troši nekoliko stotina kuna. Pri tome i ne razmišlja o onima za jačanje imuniteta, jer su oni i deset puta skuplji. U njezinoj borbi pomažu joj dragi ljudi, susjedi, prijatelji...

- U svakom zlu ima neko dobro, iznenadila sam se koliko dobrih ljudi ima - kaže ova djevojka kojoj je, izgleda, dodatni stres u borbi s vjetrenjačama aktivirao još jedan limfni čvor.

Ipak vjeruje u bolju budućnost. S 31 godinom raduje se životu. Prekosutra (u srijedu) ide na zadnju kemoterapiju u Požegu, a nakon toga na 25 ciklusa zračenja najvjerojatnije u Zagreb. A osim ozdravljenja, najviše priželjkuje da sustav pokaže ljudsko lice.