Dubravka Ugrešić, književnica, znanstvenica i publicistica koja se, krajem 2021. godine, našla u najužem izboru za Nobelovu nagradu za književnost, u razgovoru za Nedeljnik, progovorila je o stvarnosti, književnosti koja je njezin dio, ali i prošlosti. Dijelove zanimljivog razgovora kojeg je u cijelosti moguće pročitati OVDJE, donosimo u nastavku.

Koju godinu prije objave članka „Vještice iz Rija” (1992., „Globus"), neki jugoslavenski književnici sasvim različitih pogleda od Vaših, sukobili su se u raspravama o jeziku. Uvijek se u dokumentarnim filmovima kao uvertire rata u Jugoslaviji navode ili raspad partije na posljednjem kongresu ili Maksimir ili mitinzi,… Pojedine književnike rijetko tko spominje.

Tko nešto zna o povijesti nacizma, zna za fenomen „Hitler's willing executioners", Hitlerovih dobrovoljnih egzekutora. Većina ljudi se prilagođava svakoj situaciji, a tek zanemariva manjina se opire.

'Rado bih čula utemeljene argumente koji će osporiti moje mišljenje i reći kako je postjugoslavenski život koji ove godine puni trideset godina, bolji, bogatiji i emancipiraniji.'

Također, kao da književnici više nemaju tu ulogu na ovom prostoru pa i vaš roman „Forsiranje romana reke”, također za glavne junake ima književnike. Tko bi danas naveo književnike kao opasnost po zemlju kao što ste Vi navedeni u „Vješticama iz Rija”?

Patrijarhalni sistem, mizoginija, nepismenost, antiintelektualizam (odnosno, populizam), nasilje, mržnja, tradicionalne vrijednosti, korupcija, crkva – sve je to, i mnogošto drugo, ugrađeno u državice kakve su Srbija i Hrvatska. Tu je književnički otpor, ako postoji, posve nevažan i nevidljiv. Oporbeni efekt umjetničkih gesta Jelene Karleuše imat će daleko veći domet nego oporbena gesta kakvog književnika.

I dobro je da je tako! Uostalom, svi se sjećamo koje su efekte imale „umjetničke” geste Dobrice Ćosića i drugih sistemu priležnih umjetnika, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj. Ili koje efekte ima već trideset godina političko-umjetnički profil jednog Marka Perkovića Thompsona u Hrvatskoj. Ili koje bi političke efekte moglo imati vjenčanje udovice Cece Ražnatović i Marka Perkovića Thompsona,...

Citiram vas: „Kada se počinju paliti lomače, obični ljudi su ti koji nose šibice”. Pa baš kad smo kod Jugoslavije i svega što se dogodilo, nekako se uvijek težilo da se abolira taj obični čovjek jer - i kada je nosio šibice - bio je zaveden od onih koji su raspalili lomaču.

To su ti „Hitlerovi dobrovoljni egzekutori”. Bez te anonimne većine ne bi bilo rata. Anonimna većina ne osjeća se krivom. A zašto i bi, kada se ni politička elita već trideset godina ne osjeća nimalo krivom. U rezultatu - svi živimo u besramnim društvima. I naša će djeca biti besramna.

Šta je danas odnos prema Jugoslaviji u toj šumi jugonostalgije i osporavanja u svim bivšim zemljama i hoće li dojam o toj zemlji i dalje biti konfuzan ovisno o mišljenju i uvjerenju nas samih?

Po meni je jugoslavenski komunistički period koji je trajao gotovo pedeset godina, predstavljao zlatno doba povijesti Balkana. Jugoslavija, u kojoj sam odrastala, bila je novi, emancipatorski društveni koncept. Rado bih čula utemeljene argumente koji će osporiti moje mišljenje i reći kako je postjugoslavenski život koji ove godine puni trideset godina, bolji, bogatiji i emancipiraniji.

Da li se u periodu kada nedostaje ideologija u potrošačkoj sadašnjosti sada i borba protiv vakcine uspostavlja kao neka ideologija?

Pandemija je jasno pokazala svu ludost života koji trenutno živimo. Zato je COVID-19 važan, zato je, iako zvuči zapravo jezivo, i rizik zanemariv u odnosu na tu spoznaju. Jedino čega se bojim je da će ljudi nakon završetka pandemije zaboraviti na temeljne spoznaje koje su stekli i nastaviti život po starom.