IMAJU li danas analitičari uopće pravo na nijansu, ili obavezno moraju svoju paletu boja ograničiti na crno-bijelo oslikavanje krvavo-crvenog ukrajinskog ratnog vihora? - za Geopolitika News pita se i piše Sanja Vujačić čiji članak u nastavku prenosimo.

Ne samo da imaju pravo na kompletnu paletu boja, nego im je i dužnost upotrijebiti je u potrazi za načinima izbavljanja ukrajinske populacije iz ratne zamke u koju je uhvaćena. Poglavito u ovom trenutku, u kojem je u prvi plan opet izbio apsurd koji je doveo do širenja rata iz Donbasa na cijelu Ukrajinu.

Ruska invazija je započela odbijanjem ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da se obveže da Ukrajina neće pristupiti NATO savezu (iako je NATO nije htio) te odbijanjem statusa neutralnosti. Samo dvadesetak dana kasnije, nakon tisuća izgubljenih života, nakon što su se ukrajinski gradovi pretvorili u ruine i dva i pol milijuna stanovnika napustilo ratna žarišta, Zelenski je izjavio kako je sada spreman obvezati se da Ukrajina neće pristupiti NATO-u. Međutim i dalje odbija ideju neutralne Ukrajine prema modelu Švedske i Austrije te je zatražio pomoć od SAD-a. Tamo mu je ponovljeno da se nijedan NATO-vojnik neće boriti u Ukrajini, ali je deblokirana nova milijarda dolara za naoružanje, a Joe Bidenruskog je predsjednika nazvao ratnim zločincem. To je kao da je SAD svijetu poručio: Amerikanci će u Ukrajini voditi rat protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca!

Iako je jasno da je taj rat neuspjeh diplomacije, posebno američke, i dalje je jedino rješenje u sprječavanju daljnjeg krvoprolića diplomacija. Pomaci u pregovorima bit će mogući tek kada akteri sukoba napuste crno-bijelo oslikavanje spornih događaja iz bliske i dalje prošlosti.

Barun de Montesquieu, prosvjetitelj previše inteligentan da ne bi bio skeptičan prema krajnjoj vrijednosti svih stvari, po tom pitanju konstatira kako „postoje samo dvije vrste pravednog rata: onaj koji se vodi za obranu od agresora i onaj koji pomaže napadnutom savezniku". Za razliku od svih vojnih napada teritorija međunarodno priznatih država u posljednjih 30 godina, za razliku od dvadesetak drugih ratnih agresija koje se u ovom trenutku vode u svijetu, rusku agresiju na Ukrajinu Zapad je odmah priznao kao pravedni rat. I to, za čudo, ne samo analitičari, nego sve države Atlantskog saveza. Naprotiv, u korijenu je suzbijena odmah izražena skeptičnost neovisnih analitičara prema pravednosti rata koji NATO-saveznici u Ukrajini vode protiv Rusije na način da ga prvo nisu spriječili, a potom su pravedni rat Ukrajinaca stavili u službu ostvarivanja vlastitih strateških ciljeva. Jednom rukom ukrajinskim braniteljima pomažu kao da su im saveznici. Drugom ih rukom guraju od sebe i viču da im saveznici nisu. Kristalno je jasno, jer oni to ni ne skrivaju, da takvom taktikom izbjegavaju direktne materijalne štete i ljudske žrtve na vlastitom tlu. Koriste činjenicu da ukrajinski narod, uhvaćen u klopku pravednog rata i borbe za preživljavanje, više nema ni vremena, niti mogućnosti analizirati apsurdnu situaciju u kojoj se njene pro-atlantističke elite grozničavo bore za svrstavanje, a ne za neovisnost ukrajinske države. Spremne su na svakovrsna poniženja, samo da stanu pod zaštitničko američko krilo. Iako postoji rizik da za odanu službu zaštite interesa te velesile budu „nagrađeni" kao npr. Kurdi nakon što su iznijeli pobjedu nad Islamskom državom.

Iza željezne zavjese

Niti zapadnoeuropske demokracije nisu dobile priliku analizirati apsurdnu situaciju u koju su ih uvukle njihove političke elite. Preko noći je pala „željezna zavjesa". Ona je udaljila mogućnost preispitivanja uznemirujuće veze Amerike i njenog predsjednika osobno s ukrajinskom političkom i ekonomskom vrhuškom koja s Rusima vodi rat za prihode od plina čija nalazišta nisu u neovisnoj Ukrajini, nego u neovisnoj Rusiji. Proglašavanjem Vladimira Putina „bolesnim, ludim, Frankensteinom, Hitlerom…" europski su čelnici stavili ad acta sve analize gluhoće europskih obavještajnih službi i sljepoće europske diplomacije, koja čini da su Europljani neobaviješteni i nespremni prilikom izbijanja bilo kakve krize. Sa zapadne strane željezne zavjese započeo je „lov na vještice". Televizijske platoe zauzeli su „dežurni atlantisti". Oni su iz svojih udobnih fotelja, već u prvih 7 dana invazije, „dobili" sve ratove protiv Putina: medijski, psihološki, ekonomski. „Dobili" su čak i onaj vojni rat. Jer, kleli su se da nisu očekivali vojnu invaziju, ali i da im je istodobno poznata „Putinova namjera da blitzkriegom skine s vlasti atlantiste, u čemu nije uspio". Iako je odmah bilo jasno da Putin, za razliku od ostatka Europe, ima vremena u situaciji u kojoj se ne radi o munjevitom osvajanju teritorija, nego o ideološkom ratu koji zahtijeva rovovsku borbu. Promaknulo im je da se Europa ponovno zatekla u zategnutom škripu između autentičnih reakcionara (euroazijanista) i pomahnitalih atlantista. Prvi izražavaju odbojnost prema modernizmu i afirmaciji individualnih prava, a u Vladimiru Putinu vide bedem kršćanske civilizacije protiv dekadencije Zapada. Oni drugi čvrsto vjeruju u superiornost Zapadnog morala, zahvaljujući kojoj ostvaruju pravo na preziranje svake želje Rusije da očuva utjecaj u svom bliskom susjedstvu.

Nered unutar atlantističkih trupa (nesuglasje unutar NATO-a i EU-a), nastao uslijed slabljenja američkog hegemona i njegova suočavanja s kineskim izazivačem u Indo-Pacifiku, učinio je da se ni jedan analitičar ne pozabavi ključnim pitanjem: tko je spustio željeznu zavjesu u Europi, Rusi ili Amerikanci? Spustili su ju Amerikanci, pa se povukli kako bi se koncentrirali na ključno odmjeravanje snaga s Kinezima u Indo-Pacifiku. Tako se, pod pretekstom izolacije ruskog agresora od ostatka svijeta, u stvari Europa našla izolirana. Prvo je, stvaranjem čisto anglofonskog NATO-bis saveza (Aukus) i obavještajnom blokadom putom čisto anglofonske obavještajne organizacije FiveEyes, suzbijena svaka želja za moći europskih saveznika unutar Saveza. Potom je izazvan Putin, a europskim saveznicima prepušteno da smiruju bijes „ruskog medvjeda". Kako se svijet ne rezimira na Zapad, željezna zavjesa nije prekinula ruske kontakte s Kinom i Indijom. Naprotiv, Europa se zatekla zatvorena i izolirana od ostatka Azijskog kontinenta kojem pripada. I nitko se ne zabrinjava, iako je jasno da je svaki zatvoreni sustav, prema prirodnim zakonitostima, osuđen na postupno odumiranje (na entropijsku smrt).

(...)

Članak je u cijelosti moguće pročitati OVDJE.