Prvi svjetski rat bio je rovovska klaonica u kojoj je dominirala strategija klasičnog pozicijskog ratovanja. Drugi svjetski rat izbrisao je granice između fronta i pozadine davši novo značenje pojmu "totalni rat". Treći svjetski rat je prema svim teoretičarima trebao biti nuklearni, kako su nas plašili za vrijeme blokovske podijele svijeta. Međutim, umjesto da eskaliraju u jednom globalnom ratu, međublokovske su tenzije rascjepkane na niz manjih, lokalnih i regionalnih ratova. Zajedničko svim tim ratovima je to da su se vodili za osvajanje prostora, probijanje novih trgovačkih putova i prisvajanje tuđih zaliha energije, prije svega nafte i plina.

Četvrti svjetski rat, kako predviđaju geostratezi, vodit će se za vodu i za osnovne biološke resurse za život. Međutim, postoje autori koji smatraju da se četvrti svjetski rat već vodi i da predstavlja globalni napad na opstojnost života na našem planetu. Jedan od njih je dr. Dražen Šimleša, sociolog s Instituta Ivo Pilar, autor knjiga "Četvrti svjetski rat - globalni napad na život", "Kako potrošiti svijet - mala škola ratova za resurse" i "Ekološki otisak - kako je razvoj zgazio održivost".

U svojoj knjizi "Četvrti svjetski rat" govorite o modernoj strategiji "globalnog napada na život". Tko su zapravo ti globalni napadači na život?

- Danas je i više nego jasno tko su napadači na život, na koji način je život ugrožen u cijelom svijetu. Znači, riječ je o globalnom napadu. Kad kažem život, mislim na sve ono što on predstavlja, sve ono što čini osnovu života, a to su zrak, tlo, biljke i voda. Paralelno s tim događa se napad i na osnovu kvalitete života u našim društvima, pa se napada pravo na obrazovanje, zdravstvenu skrb, ljudska prava, demokraciju, javne prostore i slobodno vrijeme. Napad se događa na ljude, druga živa bića i svijet oko nas, na cijeli planet. Napadamo sadašnjost i time gazimo budućnost.

Kojim se sredstvima oni koriste i kakve su posljedice te strategije za život na Zemlji?

- Sredstva su sva moguća, jer se četvrti svjetski rad provodi uz parolu cilj opravdava sredstvo. Kao u nekom suludom supermarketu, uzimaju s polica resurse i stvari koje im trebaju, a na blagajni plaćaju raznim platežnim sredstvima koja ocijene pogodnima da se osiguraju ti resursi: manipulacije, utjecaj na medije, oblikovanje obrazovnog sustava, razaranje solidarnosti i povjerenja među ljudima, širenje apatije i pesimizma, izmišljanje žrtvenih jaraca radi preusmjeravanja fokusa, politika kruha i igara, i na kraju agresija i ratovi. Sve su to sredstva koja se koriste u globalnom napadu na život. Posljedice su te da imamo sve više područja na kojima se osnove života ugrožene i stanjene.

Što su krajnji ciljevi takve globalizacijske politike: globalni neokolonijalizam i eksploatiranje prirodnih resursa za račun velikih korporacija, podjarmljivanje i iskorištavanje milijuna siromašnih kao jeftine radne snage ili nešto treće?

- Tu se nema što novo dodati. Rekli bismo, same old story. Kao i oduvijek otkad je nastupila na scenu agresivna mačistička kultura dominacije i smrti, cilj je moć i sve pogodnosti koje vrh piramide nudi. Danas je jedino novo što smo svjesni da se to događa na globalnoj razini, a prije su napadači bili lokalno ograničeni.

Postoji li konkretan i učinkovit način kako se ekonomski podjarmljena većina može oduprijeti takvoj, dosad neviđenoj politici globalnog izrabljivanja od bogate manjine?

- Postoji, jasno. Budući da je napad globalan, takva mora biti i obrana. Ljudi prečesto traže neko hokus-pokus rješenje, neku čaroliju, neki savjet tipa zauzmimo ulice i slično. Najvažnije je osvijestiti kako nas sustav, koji napada život, čini ovisnima o sebi. To je apsurd naše situacije. Hrana, energije, zabava, ljubav, zdravlje... Za svaku sitnicu vučemo za rukav one protiv kojih prosvjedujemo. Potrebno je da se počnemo odgovornije odnositi jedni prema drugima i svijetu oko sebe te da stvaramo svoje humane i održive sustave koji šire područja slobode i pravde, zaštite okoliša i drugih živih bića.

U javnosti se sve češće govori da će se ratovi bliske budućnosti voditi za vodu. Zemlje koje su rasprodale svoje vodovode velikim korporacijama već su se suočile s poskupljenjem vode. Kao što sami navodite, hrvatski zakoni sprječavaju rasprodaju vodovoda do 2018. Što bi se dogodilo kad bi Hrvatska izgubila kontrolu nad svojim vodnim resursima?

- Isto što nam se dogodilo i s drugim resursima, institucijama i tvrtkama gdje smo izgubili kontrolu nad korištenjem i gospodarenjem. Znamo i sami po sebi - što netko drugi više kontrolira našu poziciju, to smo manje slobodni. Daleko od toga da Hrvatske vode djeluju danas održivo, ali nama je uvijek nesposobnost uprave ili nekog sustava u javnom ili državnom vlasništvu razlog da ih rasprodamo, umjesto da mijenjamo uprave i sam sustav.

U svojim napisima apostrofirate četiri bodlje koje bi mogle uništiti svijet: emisiju ugljikova dioksida, istrebljenje flore i faune, agresivni konzumerizam zbog kojeg se neumjereno troše zalihe energije te rastući trend siromaštva u svijetu. Svi ti problemi nisu u fokusu interesa korporacija koje su bogatije od većine država, a njihova poslovna politika samo produbljuje te probleme. Postoji li izlaz iz ovog zatvorenog kruga, možda osnivanjem međunarodnih institucija koje bi pravno i etički ograničile poslovanje korporacija?

- U svakom bi slučaju trebala postojati međunarodna institucija koja bi imala takva prava i okvir djelovanja, ali sve dosadašnje napore u tom smjeru najviše su sprječavale same korporacije ističući kako bi ih to jako sputavalo te kako je bolje njima prepustiti da same dobrovoljno sudjeluju u zaštiti ljudskih prava i okoliša. To je potpuni apsurd jer korporacijama je prvo u interesu profit i često se to kosi jedno s drugim, pa je potrebno nezavisno tijelo ili institucija da nadgleda njihov rad. Jedan od većih problema današnjeg svijeta je što smo korporacije uzdigli na razinu nedodirljivosti i neupitnosti, umjesto da shvatimo da nam bilo koji ekonomski akter može biti koristan samo onda kada je koristan za društvo i prirodu.

- Većina političkih elita kupljena je, stoga nam preostaje graditi saveze s onim malobrojnima koji to nisu i galamiti koliko god možemo podsjećajući korporacije da nisu iznad ljudi i planeta. Bez našeg aktivizma možemo biti sigurni da će oni i dalje tiskati šarene godišnje izvještaje o društveno odgovornom poslovanju istodobno neodgovorno gaziti društva i zarađivati pri tome.

U knjizi "Kako potrošiti svijet – mala škola ratova za resurse" navodite kako je Iran po zalihama nafte i plina odmah iza Saudijske Arabije i Rusije. Znači li to da je ponavljanje "iračkog scenarija" u Iranu već izvjesno, odnosno da je samo pitanje vremena?

- Nemam trenutačno dovoljno podataka da dam relevantan odgovor na ovo pitanje. Iran baš i nije Irak, a 2012. baš i nije 2003. Mnogo se toga promijenilo i danas više čak ni SAD-u nije lako uvoditi "demokraciju" bombardiranjem. Opet, ovaj svijet vode usijane glave, usijane glave vode konkretno i Iran, pa me ne bi čudilo ni ponavljanje "iračkog scenarija". Vidjeli biste koliko bismo imali ratova da oni koji ih pokreću trebaju u njih poslati svoje obitelji.

Nazvali ste SAD najvećim žderačem planeta ili bioresursa Zemlje. Možete li navesti neke podatke koji to potkrepljuju?

- Jednostavno, kada bismo svi imali potrošnju kakva je u SAD-u, trebalo bi nam oko pet naših krasnih planeta. Gdje da to pronađemo? I kako da svi koliko nas ima na Zemlji živimo takvim neodgovornim i neodrživim načinom života? Gdje da mi pronađemo tu silnu vojsku koja to štiti?

U svojoj posljednjoj knjizi "Ekološki otisak: kako je razvoj zgazio održivost", kažete da još nije posve jasno kako model održivog razvoja primijeniti u stvarnosti. Nije li "održivi razvoj" još jedna floskula za kupovanje vremena i zasljepljivanje naivnih dok korporacijski predatori isisavaju preostale bioresurse našeg planeta?

- Je, donekle je floskula, ali u ovom trenutku nemamo bolji izraz i koncept. Meni se opet osobno ne da gubiti vrijeme u teoretiziranju i neiscrpnom problematiziranju pojmova koji nam zapravo i sami govore o sebi, ali ih mi pogrešno iščitavamo ili im dajemo značenja kako nama odgovara. To se dogodilo i održivom razvoju pa ga danas koriste najviše oni koji su najmanje održivi. Zato ja i koristim koncept ekološkog otiska koji mjeri naš utjecaj na planet. Ako ti je prevelik, znači da ne živiš održivo, i bok.

Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo ovakvu globalnu ekonomiju

Kakav skup praktičnih mjera bi međunarodna zajednica trebala donijeti i provesti da bi ograničila iscrpljivanje i potaknula obnovu tih resursa?

- Prvo bi ih trebala zaštititi i dati im pravu mjeru i vrijednost. Mi ne cijenimo dovoljno sve procese i značenje koje nam daje priroda i njezini resursi. Isto tako, ni njihovo korištenje najčešće ne plaćaju oni koji konzumiraju te plodove, nego prebacujemo trošak na druge - druge ljude koji žive u područjima gdje mi uzimamo resurse, zdravstveni sustav u cjelini, cijeli planet i tako dalje. Ali, trebamo biti svjesni da to nije samo stvar zaštite i obnavljanja resursa. Vraćamo se na početak razgovora. Trebamo zaštititi i obnoviti sam život, naš odnos prema samima sebi i svijetu oko nas. Trebamo zaštititi i obnoviti sustav koji njeguje i slavi život. Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo ovakvu globalnu ekonomiju koja je potpuno nerealna i jedino funkcionira uz neprekidni linearni rast i gomilanje profita. Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo korumpirane i nemoralne političare koji ništa neće poduzeti u korist naroda. Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo toliko siromašnih i obespravljenih. Znači, sve je povezano i ne možemo samo zakačiti jednu nit bez svijesti kako je ona isprepletena s ostalima u klupku. Mnoge ljude to plaši, jer je previše zahtjevno i čini se iznad naših mogućnosti. Ja opet smatram da će to biti glavni odgovor na pitanje kakva smo mi bića i imamo li energije i volje razvijati svoje mogućnosti tako da ne ugrožavamo druga živa bića i ljude. Meni više plaši da ništa ne poduzmemo i samo čekamo.