FOTOGRAFIJA uz oglas na Njuškalu vratila me je u djetinjstvo, u jednu od mojih najranijih uspomena. Jednak su frižider moji imali, sa zlatnim reljefnim slovima "Obodin" cijelom širinom u gornjem dijelu vrata i manjim natpisom "de luxe" dolje desno. Bio sam manji od njega kad sam ga prvi put otvorio, i ostavio sam ga na istom mjestu u seoskoj kužini godinama kasnije, kad sam otišao u bijeli svijet, piše Ante Tomić u svojoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju u nastavku prenosimo u cijelosti.

Samo je drugo "o" u imenu poduzeća u međuvremenu otpalo, ostavljajući nešto svjetliji okrugli trag na bijelom limu, a sve drugo na tome frižideru je valjalo.

Odano nas je služio od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća sve do početka devedesetih. Umirovili smo ga kratko prije raspada Jugoslavije, bez nekog osobitog razloga, tek stoga jer nam se činilo da smo zaslužili novi i bolji.

Uređaj iz epa

Nove smo otad kupovali svakih četiri, pet godina po prilici i nijedan nije bio bolji. Naš bi Obodin de luxe, da smo ga ostavili, jaja, mlijeko, povrće, meso i ribu i dan-danas držao svježima, upravo kao onaj koji se ovih dana ispravan prodaje za osamsto kuna na popularnom internetskom oglasniku.

Vjerojatno i vi imate, ili su vaša baka i djed imali neki takav, proizveden prije mnogo godina u Cetinju, pouzdan i trajan, vječan kano "Gorski vijenac".

Određeni književnoteorijski autoriteti tvrde čak da se uređaj spominje u ranijim verzijama slavnoga epa, u dijelu kad Vuk Mandušić opisuje kako je neki Radun iz Lješanske nahije neustrašivo odbijao turske nasrtaje na svoju kulu:

Sam se Radun u kulu nagnao
i s njim žena njegova Ljubica; žena mlada, ama soko sivi,
puni puške svome gospodaru i pive mu Nikšićke nosi
iz Obodina bijela frižidera.

Veliki je vladika Petar Petrović Njegoš, navodno, prekrižio posljednja dva stiha kad je odlučio štampati "Gorski vijenac" bez sponzorskih poruka.

Štogod bilo, ti su frižideri nadživjeli i Jugoslaviju i tvornicu koja ih je napravila. Dok i naše bake i djedovi i većina radnika nekadašnjeg Obodina leže pod kamenim pločama, njihovi frižideri još uvijek zuje po kuhinjama u Murskom Središću, Samoboru, Goraždu, Bijelom Polju, Zrenjaninu, Prištini i Strumici. Nije li to neobično?

Europska komisija, potaknuta nepoštenom praksom da se štednjaci, vešmašine, frižideri i usisivači nepopravljivo kvare samo što im istekne trogodišnje jamstvo, ovih dana donosi propise koji će od proizvođača zahtijevati dulji rok trajanja, mogućnost popravka i nabave rezervnih dijelova za kuhinjske uređaje.

Krivi pogled

Koliko vam se uvjerljivo čini da 2019. godine, sa svom tehnologijom koju čovječanstvo ima, švedski i njemački inžinjeri nisu u stanju napraviti frižider koji će biti trajniji od frižidera koji su nekakvi socijalistički samoupravljači iz pizde materine sastavili prije pola stoljeća?

Crnogorski su frižideri bili kao junaci junačkih narodnih pjesama. Oni su držali riječ. Vjerno služili svoga gospodara. Više je u njima bilo karaktera, časti, poštenja, svega onoga što se nekad zvalo čojstvom, nego u svim današnjim Electroluxovim, LG-ovim, Boschovim i Samsungovim opsjenama i lagarijama što krepaju samo ako ih krivo pogledaš.

Jednom, prije mnogo godina, kad je Neil Armstrong hodao Mjesečevom površinom, a Tereza Kesovija pjevala "Nono, dobri moj nono", obitelj bi se vratila kući nakon odmora u Vodicama ili Malinskoj i večerala kajganu od jaja koja su ostavili prije dva tjedna u frižideru.

Danas vas još na stubištu zatekne smrad. Gotovo se ugušite od vonja pljesnive, zelene teletine u tihom i mračnom, mrtvom frižideru. Gnjilo meso iz frižidera kojemu je prekjučer isteklo jamstvo, iz uređaja koji je jeftinije baciti nego popraviti, dosta je vjerna slika kako je naš svijet postao pokvareniji.