SA zauzetih čuka na Žarkovici, čak i malo ispod, dolje prema Zlatnom potoku, pijani su rezervisti u gluho doba noći preko ghetto blastera, lako moguće čak "Made in Russia", namjerno puštali na najglasnije srpske borbene narodnjake, tako da je sablasno odzvanjao čitav Grad, zamračen i bez drugog zvuka. Prkosni bi stanovnik, onaj koji je još ostao na svome, tu i tamo isturio srednji prst prema neprijateljskim brlozima i opsovao štogod sebi u bradu, na primjer: „Jebite se!".

Ima li doista strašnije ilustracije za hipokriziju zapadnog svijeta od te da na simboličnim riječima stradanja, ili možda čak nestajanja cijeloga jednog naroda, demonstriraš najnakaradniji alat političke korektnosti? Da ne znaš kako bi zaštitio narod kojemu su sati odbrojeni, ali zato gledaš kako spasiti od psovki malu djecu i ćudoredan svijet koji nikako ne voli kad se govori nepristojno.

Dubrovnik je te 1991. godine na koncu imao vrašku sreću, Vukovar i Sarajevo, nažalost, nisu, a ni Kijev u ovom novom tisućljeću, prema svemu sudeći, neće. - piše Jutarnjilist čiji članak u cijelosti prenosimo.

Ni tih turobnih dana preostalim ljudima u Zlatnom potoku, na Pločama, na Stradunu, u Pilama nije bilo baš sasvim jasno zašto te bijele ili plave kacige, razvrstane dvjesto metara dalje, u najboljemu dubrovačkom hotelu, ne mogu učiniti baš ništa da rušilačka i ubilačka najezda stane i da se „osloboditelji", 2demilitarizatori" i „denacifikatori" odmah vrate odakle su krenuli. „Europe, you can stop the war", pjevalo se u nas s puno nade prije trideset i jednu godinu. „Europe, you can't stop the war", vrlo brzo se pokazalo.

Ni nakon više od tri desetljeća Zapad stvarnim žrtvama, ljudskim stradalnicima, ne izgleda ništa uvjerljivije, moćnije ni odlučnije nego što se doimao tada. Osjetile su to na vlastitoj koži i rijeke izbjeglica koje su posljednjih godina pokušavale uteći na Zapad, u potrazi za mirom i većim slobodama. Trinaest ukrajinskih vojnika s napadnutog Zmijskog otoka, koji su tik uz granicu Europske unije svjesno i bespomoćno čekali trenutak pogubljenja, odaslali su u vječnost, kao svoje posljednje riječi, važnu poruku okrutnim napadačima, ali i cijelom svijetu. Poruka je jednostavna, brutalna i glasi: "Jebite se!"

I što je točno Zapad učinio s tom njihovom porukom? Zatočkao ju je (j**** se) ili je prekrio pištanjem. Ima li doista strašnije ilustracije za hipokriziju zapadnog svijeta od te da na simboličnim riječima stradanja, ili možda čak nestajanja cijeloga jednog naroda, demonstriraš najnakaradniji alat političke korektnosti? Da ne znaš kako bi zaštitio narod kojemu su sati odbrojeni, ali zato gledaš kako spasiti od psovki malu djecu i ćudoredan svijet koji nikako ne voli kad se govori nepristojno.

Ima li karikaturalnijeg poricanja od toga da sav taj vrisak koji ovih dana dolazi iz Ukrajine jednostavno prekriješ kompjutorskim zvukom "piiiii", zavaravajući se da zlo ima granice i zaboravljajući da bi se već sutra moglo plakati i na drugim jezicima.

Razulareni ruski imperijalistički pogon - koji promovira baš sve oblike represije i neslobode kao tobožnji idealan ugođaj za sretan i plodonosan život svojih i tuđih građana - očito je računao sa svim slabostima zapadnih demokracija. Njemačka iz koje je netom otišla dugovječna kancelarka, Velika Britanija tek nedavno raskinula s Unijom, s premijerom kojega već potežu po podu, Sjedinjene Države koje se oporavljaju od Trumpa i nikad se neće naviknuti na Bidena, Francuska pred izborima, komičar bez političkog iskustva na čelu Ukrajine, pandemija koja je poljuljala sve, Bruxelles apsurdno pogubljen u birokratskim procedurama...

Toliko će ljudi ostati bez života, bez najbližih, bez domovine. I neće ih bitno utješiti što će u domovini njihova agresora ljudi možda jednom živjeti lošije, djelomično ili privremeno izolirani od Zapada.

Prazne oči Ursule von der Leyennaspram zlog pogleda Sergeja Lavrova. Putinova beskompromisna diktatura naspram beskonačnom vijećanju i nadglasavanju u kojemu čak i političari poput Garija Cappellija, Marija Banožića ili Zorana Milanovića stignu doći do izražaja. "Donijeli smo jednoglasnu rezoluciju u Saboru", "Nismo praktički morali izmijeniti ni slova", "Sve je prošlo bez imalo protivljenja", "Organizirat ćemo sjednice odbora, pododbora i međuodbora", "Poslat ćemo jasnu poruku", "Napisat ćemo notu", "Raspravit ćemo s našim europskim partnerima", "Stupnjevat ćemo sankcije", "Znat ćemo odgovoriti", "Neće proći nekažnjeno", "Mi smo jedinstveni", "U narednim tjednima..."

No, samo u jednom danu izvrtjet će se najstrašnije slike stradanja: toliko će ljudi ostati bez života, bez najbližih, bez domovine. I neće ih bitno utješiti što će u domovini njihova agresora ljudi možda jednom živjeti lošije, djelomično ili privremeno izolirani od Zapada.

Europa s desecima nacionalnih vojski i vanjskih politika uvlači ovih dana bojazan u kosti vlastitih stanovnika: ne da nije u stanju prekinuti rat pred vlastitim vratima (najzapadnija ukrajinska granica od Zagreba je udaljena nekih 600 kilometara) nego nema snage agresoru obustaviti čak ni međunarodni mehanizam plaćanja.

Ukrajina je danas žrtva bešćutnih ruskih okupatora, ali ima i te koliko razloga biti ogorčena i razočarana zapadnim svijetom koji joj je ostavio lažnu nadu priključenja i zatajio pravu cijenu slobode i neovisnosti. I zato bez cenzure imaju pravo izvikivati vapaj zadnjih, palih čuvara europske slobode sa Zmijskog otoka: "Jebite se!"

I Youtube snimku ukrajinskih vojnika koji su, netom prije bombardiranja i smrti, ruskim snagama poručili 'Jebite se!', smatra neprimjerenom pa ćete, da biste je poslušali, morati potvrditi vlastitu punoljetnost.