– Ovo je nagrada za vaš trud – rekao mi je Mirko Č. (prezime poznato uredništvu) u ponedjeljak navečer, 1. veljače u radnoj sobi mog osječkog stana i iz džepa izvadio presavijenu bijelu omotnicu. Ustao je s dvosjeda i kovertu stavio na klupčicu prozora, piše Drago Hedl za Telegram u članku kojeg u nastavku prenosimo u cijelosti.

 – Kakva nagrada? – zbunjeno sam upitao čovjeka koji je u međuvremenu krenuo ka izlazu.

– Nagrada za vaš trud – ponovio je.

Zgrabio sam presavijenu bijelu american kovertu. Bila je podeblja, osjetio sam pod prstima. Teško je precizno reći, ali u njoj je moralo biti bar desetak novčanica. 

– Uzmite to! – rekao sam glasom kakvim se inače ne obraćate ljudima koje primite u svoj dom. – Uzmite to!

Mirko Č. se nećkao, no vidio je moju odlučnost pa je na kraju ipak uzeo presavijenu bijelu omotnicu. Prije nego što sam ga hladno ispratio do izlaznih vrata stana rekao je kako ćemo se onda, kad prođe lock-down, počastiti u nekom od restorana.

Priča nije bila osobito zanimljiva

Tog čovjeka prosjede kratko ošišane kose, ne bih mu dao više od četrdeset, vidio sam prvi put u životu te večeri. Sve što sam znao o njemu bilo je ime i prezime, za koje naravno nisam siguran je li pravo, Gmail adresa s koje mi je 12. siječnja, nakon kraćeg telefonskog razgovora, poslao podužu e-poruku zajedno s nekoliko dokumenata o načelniku jedne općine u Brodsko-posavskoj županiji.

Imao sam i njegov telefonski broj, 098****645 s kojeg me zvao i na WhatsApp mi, također 12. siječnja, poslao poruku s poveznicom na tekst jednog portala i fotografiju općinskog načelnika. Danima je inzistirao da se vidimo – ”makar i na nekoj benzinskoj crpki” – moljakao je kad sam, spominjući lock down rekao da nemam ideju gdje bismo se mogli sresti.

Ono što mi je Mirko Č. poslao o načelniku jedne općine u Brodsko-posavskoj županiji nije bilo ništa osobito, sitne mućke i kokošarenje kakvih je na sve strane. Ali, da biste došli do prave priče, znam iz višedesetljetnog novinarskog iskustva, treba čuti svakog tko je nudi, pa sam tako, kad mi se telefonski javio Mirko Č., rekao da pošalje ono što ima kako bih vidio o čemu se radi. Od pet-šest priča, možda se tek jedna pokaže zanimljivom, pa se na kraju dana osjećate poput kopača zlata kraj ogromne hrpe jalovine i možda tek grumenčićem plemenitog metala na dlanu.

'Kad bi to moglo biti objavljeno?'

Tih dana bio sam zaokupljen aferom požeškog gradonačelnika Darka Puljašića i njegovog zamjenika Maria Pilona, bavio se imovinskim karticama slavonskih sudaca i državnih odvjetnika, pljačkom u poslijeratnoj obnovi Baranje…, pa se nisam javljao Mirku Č. Ali javio se on meni, 25. siječnja sms-om i napisao: ”Nadam se da ste pročitali ono što sam vam poslao i nadam se da je interesantno pa me interesira kada bi to moglo biti objavljeno”. Zaokupljen požeškom aferom nisam odgovorio, ali Mirko Č. bio je uporan: 29. siječnja stigao je novi sms. ”Gosp. Drago ja bih se danas popodne provozao do Osijeka pa ako ste slobodni da se vidimo”, napisao je.

Tog smo se petka telefonski čuli: rekao sam da ne znam gdje bismo se mogli vidjeti i da tog dana, kao ni predstojećeg vikenda, nemam vremena. No, Mirko Č. bio je uporan. Govorio je da o općinskom načelniku ima još nekih novih, važnih saznanja i dokumenata i da bi bilo jako važno da se vidimo. Tada sam popustio i odgovorio da se možemo kratko vidjeti u ponedjeljak, u 18 sati, a kako kafići ne rade, a ja nemam ured već radim od doma, dao sam mu kućnu adresu.

I tako se Mirko Č. prvog dana veljače, negdje oko 18.35 našao u mom stanu. U 17.47 poslao je sms da je na autoputu, a u 17:48 još jednu poruku: stiže za 20 minuta. No, nije ga bilo, činilo se da je promašio zapadni ulaz u Osijek pa mi je u 18:18 poslao screenshot s navigacije i pitao nalazi li se na dobrom putu. Potom me i nazvao govoreći da vidi pred sobom skretanje za Tenju pa sam mu poslao sms s mojom adresom vjerujući da u navigaciju nije upisao točne podatke.

Je li ga netko poslao da me kompromitira?

Za 20-ak minuta našao se pred vratima mog stana. Sjeli smo u radnu sobu, supruga ga je ponudila pićem, donijela Coca Colu i ostavila nas da nasamo razgovaramo. Izvadio je nekakve papire iz velike žute koverte, no na moje iznenađenje ondje su bili posve isti dokumenti koje mi je već ranije poslao e-poštom. Ničeg, apsolutno ničeg novog. Kratko smo popričali, na kraju je rekao kako za naš susret nitko ne bi trebao znati i da se nismo ni čuli ni vidjeli. A onda se dogodila ona epizoda s bijelom kovertom, s počeka ove priče.

Nisam siguran je li tog čovjeka netko poslao da mi preda novac i sve tajno snimi kako bi me kompromitirao, ili me, pak, pokušao ”nagraditi” onako kako se u ovoj državi nagrađuju ministri, saborski zastupnici, župani, gradonačelnici, suci, liječnici, policajci, carinici (o nekima sam i pisao). Čovjek je, možda, bez zlih namjera, mislio kako samo slijedi uhodanu praksu kojom se u Hrvatskoj lakše rješavaju mnoge stvari. Neću to nikada saznati jer s Mirkom Č., bez obzira na njegove stvarne motive, nemam više namjeru komunicirati, kao što neću saznati ni kolika je bila nagrada za moj trud, spakirana u onu, presavijenu, podeblju bijelu american kovertu.

A što se ove priče tiče, morate mi vjerovati na riječ. Nemam materijalnih dokaza, nemam tajnu snimku razgovora. No, tko zna: možda je ima Mirko Č.