Pred sastanak kolegija u dvorani za sjednice uvijek se osjeća blaga napetost. Šef zna biti nezgodan, vrlo izravan, svakom u brk skreše ono što ga sljeduje, ništa ne okolišava. A nije ugodno kad pred dvadesetoricom kolega na nekog istrese kantu govana. Onako kako to samo on zna.

''Korupciju možda nikada nećemo posve iskorijeniti, ali moramo je svesti na najmanju moguću mjeru.''

Pouzdana naznaka kako će izgledati sastanak kolegija, hoće li biti samo klasičnog ribanja ili će šef imati jedan od žešćih izljeva bijesa (inspektori su napravili brojčanu ljestvicu snage njegovog divljanja, slično onoj kako se mjeri jačina uragana) mogao se iščitati na licu tajnice kroz čiju su sobu morali proći da bi ušli u dvoranu za sastanke.

Ako je itko znao šefa, ona ga je poznavala. Po najmanjim detaljima, a da ništa nije morao ni reći, nepogrešivo bi znala kakvog je raspoloženja. Način na koji je listao jutarnje novine, jačina udarca vrata kojim bi zatvarao sobu što ih je dijelila, srkanje prvog gutljaja kave koje bi mu donijela, dužina stajanje uz prozor s pogledao na prometnu zagrebačku ulicu… sve su to bili nepogrešivi pokazatelji šefova raspoloženja. Osobito bi opasno bilo, kad bi na ulazu u ured, zastao na vratima, pa nekoliko sekundi odmjeravao uramljeni državni grb okačen na zidu.

Iako je tajnica svakog jutra pažljivo pogledala visi li grb pod vaservagom (u svojoj kancelariji držala je sklopive ljestve i libelu pa bi, elegantna poput gazele, prije nego što će šef doći, propela svoje vitke noge, i stojeći na prstima vaservagom provjerila je li donja strana uokvirenog državnog grba pod 180 stupnjeva), šef bi ponekad znao reći: ''Donji lijevi kut malo visi'', ili ''Gornji desni nekako strši''. Rekao bi to onako više za sebe, ali tajnica bi odmah skoknula do svog ormara, izvadila sklopive ljestve i s vaservagom u desnoj ruci propela se, vitka poput gazele, na trećoj stepenici sklopivih ljestvi.

Mada je uokvireni državni grb bio pod vaservagom (baš onako kako je stajao i prije pet minuta kada je, kao i svakog jutra, to provjeravala prije dolaska šefa, rekla bi: ''Šefe, bili ste u pravu, visio je malo ulijevo. Valjda od propuha kada sam prozračivala vašu sobu''.

Ali, danas, tajnica je zaključila kako je zamjenik šefa USKOK-a neobično dobre volje. Nije imao primjedbi na način kako je okačen uramljeni državni grb, lagano je srknuo prvi gutljaj kave, kratko pogledao kroz prozor na bučnu zagrebačku ulicu i lagano sjeo u fotelju, sa smiješkom promatrajući novinske naslovnice na kojima se kočila slika jednog uhićenog hrvatskog župana.

Ulazeći u salu za sastanke inspektori su s olakšanje gledati tajničino nasmiješeno lice. ''Sve će biti u redu'', kao da im je poručivao taj blagi osmijeh. ''Dečki, ništa ne brinite, samo hrabro naprijed''.

Na podu, odmah iza ulaznih vrata dvorane za sastanke, stajao je bijeli tepih s izvezenim crvenim slovima i brojkama: ''Korupcija = 0,00000000000000000….0000000000001''. Nulâ, iza onog zareza, bilo je bezbroj prije nego što bi se na kraju niza stidljivo pojavila brojka 1. Bio je to slikoviti prikaz onoga što je zamjenik šefa USKOK-a neprekidno ponavljao: ''Korupciju možda nikada nećemo posve iskorijeniti, ali moramo je svesti na najmanju moguću mjeru.''

Ulazeći u dvoranu za sastanke inspektori su s podsmijehom gledali kolegu Šeprtljića. Podrugljivo bi, na hodnicima, komentirali kako nije mogao imati bolje prezime. Ali jutros je bio zvijezda dana, zaslužan što se na novinskim naslovnicama pojavila slika korumpiranog, uhićenog župana. Očekivali su kako će ga i šef ismijati: za pišljivih 10.000 kuna mita dao je uhititi župana. Stvarno smiješno. U zemlji u kojoj se mito daje u stotinama tisuća eura, taj nesretni Šeprtljić uhitio župana za siću. Deset tisuća kuna! Smiješno, da smješnije ne može biti.

Šef je zakoračio u dvoranu za sastanke i još s vrata rekao: ''Bravo Šeprtljiću! Danas ste ispunili novinske naslovnice. Bravo!''. Svi u dvorani jedva su suzdržavali smijeh. Očekivali su kako će zamjenik šefa USKOK-a sada isprditi Šeprtljića. Uhitio čovjeka za bijednih 10.000 kuna mita!

- Imate pet minuta, Šeprtljiću, da se pohvalite kolegama i ispričate o vašem podvigu koji je cijelu Hrvatsku ostavio bez daha - rekao je šef.

- Poštovani šefe, poštovane kolege. Ne mislim da sam učinio nešto osobito, ali vidim po reakcijama građana da odobravaju uhićenje krajnje nesposobnog župana. Ljudima je dosta takvih političara, političara koji ne znaju svoj elementarni posao, koji ne znaju osnovne stvari u politici, a htjeli bi voditi općine, gradove, županije… da ne nabrajam dalje. Ljudima, građanima dosta je takvih nesposobnjakovića. Muka im je od njih. Pa čovjek ne zna ni mito uzeti kako treba, kokošari za bijednih 10.000 kuna. Proda se za kilu banana. I taj bi da je u politici. Sramota. Zato za njega nisam ni predložio istražni zatvor. Takav nikakav i nesposoban ne zaslužuje ni tri besplatna zatvorska obroka dnevno.