VELEBIT je ćudljiva planina koju treba poznavati. Prekrasna i divlja, ali treba s njom pažljivo. No, tko je svlada taj može reći da je napravio nešto u životu. Ivan Ćosić (31), junak priče Jutarnjeg koju prenosimo u cijelosti, na nedavnom je Velebit Ultra Trailu - na kojem je jedan 47-godišnjak umro prilikom natjecanja - za 4 sata i 49 minuta odradio je 16 kilometara divljeg terena, prvi put u životu. E sad bi netko mogao odmah pomisliti, vjerojatno i izreći, "pa u čemu je tu kvaka, nije to baš neki rezultat”. I nije, točno, ali Ivan je to odradio s protetičkom nogom. Jasnije?

Ivanova je životna priča poput nekog hollywoodskog filma i nije isključeno da se netko i zainteresira za njegovu biografiju i napiše scenarij.

Sport mi je puno pomogao

Zagrebačkom dečku, dvometrašu, 15-godišnjaku, košarkašu, u kultnoj Dubravi, u njegovu kvartu, u samo jednoj sekundi promijenio se život. Baš ispred dvorane, na nogostupu, sa 100 km/h ga je zakucao u betonski stup neki automobil, dok je išao u - dućan. Navodno po puding. I na mjestu mu otkinuo nogu. Godina 2003., prvi srednje. Fascinira njegova reakcija danas kada govori o tome, sa smiješkom, kao da prepričava tuđu priču:

- Ha, dogodi se svakome.

Noga je smrskana i amputirana, ali ne i duh.

- Bilo je tu svega kroz godine, ali sport je pomogao, bez njega ne znam što bi bilo. On mi pomaže da fizički i psihički budem u formi, tjera me da postanem bolja osoba.

Je li neka logika bila košarka u kolicima?

- Je, i probao sam, ali mi se nije svidjelo biti u kolicima, sputan sam, nisam slobodan. I dan-danas odem na košarku, haklam, ali to nije sport za mene. Uostalom, nisam ni tada volio kada se ljudi udaraju.

Pa ste se prebacili na...

- Sjedeću odbojku, to mi je super. Odbojka je tehnički sport, igra se na inteligenciju. Krenuo sam u 19. godini u Invalidskom klubu Zagreb, nakon srednje škole, a od 2007. sam član muške reprezentacije u sjedećoj odbojci, ujedno i kapetan reprezentacije. Evo, baš su nam u utorak počele pripreme za Europsko prvenstvo u Mađarskoj, od 12. srpnja. Tu smo u Zagrebu, svaki dan dva treninga. Na zadnjem EP-u u Poreču bili smo četvrti, a ja sam bio izabran u najbolju šestorku EP-a te po statistici najbolji napadač. Želja nam je zadržati se na tim pozicijama, jer su Rusija, BiH i Iran trenutačno možda i jači od nas.

Nemirna je duha Ivan, pa mu samo odbojka nije dovoljna, već se bavi i trčanjem i planinarenjem.

- Ma samo rekreativno... Ali i pikadom, stolnim tenisom, bacanjem diska, sve me zanima.

Ovo "rekreativno” treba kod njega uzeti sa zadrškom, jer je odradio Velebit, kao prvu službenu utrku, ali dosad i bespuća Pelješca, Svetog Iliju, pa i Sljeme na koje mnogi ne mogu niti autom.

- Trčanje mi je OK, pogotovo s novom protezom koju sam baš sada testirao, nakon što sam imao prije šest mjeseci peti put reamputaciju kosti i mišića. Ali ne volim asfalt, zato su mi trailovi super. No, odbojka mi je primarna, pa se ne želim dovoditi u opasnost i ozlijediti. Imam u planu još jedan trail u listopadu na Krku, ali to će više ovisiti o nekim drugim faktorima. Naime, supruga Anita treba roditi sina u kolovozu, pa... 

Živi život punim plućima

O, razumljivo, svakako. Nego, vratimo se još malo Velebitu...

- Ma to sam napravio radi sebe, da vidim gdje su granice, ali i zbog drugih, da se malo pokrenu, da se promijeni svijest o osobama s invaliditetom. I zadovoljan sam, bilo je dobro, jest, boljelo je malo, ali to sam i očekivao. Uostalom, tek sam lani počeo trčati, nisam znao kako ću se mentalno nositi s time. Ali, naučio sam nešto, znam sada za drugi put - priča nam Ivan Ćosić.

Dakle, bit će i drugi, i treći, i tko zna koji još put... Jer Ivan, koji radi u Invalidskom odbojkaškom klubu Zagreb kao voditelj na projektu EU "Škola sjedeće odbojke i adaptivnih sportova”, život živi punim plućima. Bez jedne noge, pa što...