Vozimo se Radničkom cestom uz napuštene proizvodne hale nekadašnjih industrijskih divova i moderne ostakljene divove multinacionalki. Tišina je u autu dok je ne prekine moj suputnik, naizgled čudnom izjavom: Opljačkali smo Hrvatsku!

Kad svi koji nešto znaju javno ispričaju kako su opljačkali Hrvatsku možda od te naše Hrvatske nešto i bude.

Rekao je to naglas, kao da sam sebe želi čuti.

– Pa dobro, nisi ti, oni su – rekoh svjestan da je istina uvijek kompliciranija od riječi.

Ništa mi nije odgovorio. Izgledao je kao čovjek kojeg već dugo vremena muči nečista savjest. Možda je to dokaz da je ipak ima.

Čovjek od povjerenja

Znam dosta o njemu. On je moj neidentificirani izvor informacija, onaj čije ime novinar štiti iznad svega. Otvara se polako. Proveo je više od dvadeset godina uz pojedince koji su besramno pljačkali i devastirali zemlju. Išao je s njima na sastanke, večere i zabave. Izvršavao je njihove naloge. Bio je njihov čovjek od povjerenja, jedan od mnogih koji su pronašli sigurno mjesto u hranidbenom lancu. Nisu nužno bili pohlepni, jednostavno su se prilagodili okolini.

I on za sebe smatra da je pljačkao Hrvatsku. Nemušt odgovor na pitanje svih pitanja: Stvarno, tko je opljačkao Hrvatsku?

Do sada je u hrvatskom novinarstvu, pogotovo na raznim portalima i blogovima, bilo više pokušaja traženja odgovora na to pitanje. Našlo se tu svakakvih korisnih informacija i nešto podataka, ali nije definiran „model pljačke" jer se većina ljudi ukopanih u svojim svjetonazorskim rovovima ne može složiti kakav bi to bio profil osoba koje pljačkaju vlastitu zemlju.

Najčešće se pojavljuju dvije suprotne teze. Po jednima su Hrvatsku uništili i osiromašili „domoljubi" predatorskog tipa, galamdžije kojima su puna usta hrvatstva dok istodobno kradu gdje god stignu. Po drugima je kriva, tko drugi nego stoglava neman zvana Udba, izraz koji se sve više razumije kao kolokvijalni izraz koji obuhvaća ne samo bivše udbaše, već općenito ljudski materijal koji se intelektualno, društveno i moralno formirao kroz neke oblike jugoslavenske i komunističke doktrine.

Rijetki bi bili oni koji bi možda razumjeli kako ove dvije istine ne pobijaju jedna drugu. Dapače, one se nadopunjuju. Naravno, samim time što netko pljačka vlastiti narod, on se ne može smatrati domoljubom, ali ljudi se mijenjaju, a nestankom nacionalnih i društvenih vrijednosti izblijedile su i osobne vrline. Drugim riječima, domoljub može postati lopov i sluga Udbe, ali i udbaš se može pokušati iskupiti tako što postane domoljub. Kod nas su te granice često nevidljive i poprilično su relativne.

Svi Mikulićevi "saučesnici”

To je jedan od glavnih razloga zašto je slučaj "Marinka Mikulića”, jednog od najkrupnijih lopova u hrvatskoj povijesti, savršen za dijagnostiku naših kolektivnih slabosti. Jer Mikulić nije samo pljačkao Hrvatsku, on je stotine, ako ne i tisuće radnika, marljivih i vrijednih ljudi, tijekom desetljeća svog poslovanja, pretvorio u sudionike pljačke i zločina.

Da bi se razumjelo kako je u tome uspio, valja se vratiti u osamdesete godine 20. stoljeća. Mjesto radnje – Donji Andrijevci. Tu je Marinko Mikulić u dvorišnoj šupi započeo biznis i proizvodnju kartonske ambalaže. U to vrijeme slični poslovni pothvati nisu bili mogući bez odobrenja partije. Takav oblik potpore dobio je preko brata Ivana Mikulića iz Koprivnice, koji je kasnije postao desna ruka Josipa Manolića. Isti Ivan Mikulić će po nalogu Manolića 16. veljače 1990. osnovati ogranak HDZ-a u Koprivnici te biti izabran u prvi saziv Sabora. Dotični Ivan Mikulić preminuo je prije više godina, a na sprovodu su mu bili Josip Manolić, Smiljan Reljić i drugi bivši pripadnici tajnih službi koji su u Jugoslaviji radili za Udbu.

Marinko Mikulić je imao ukupno četvero braće, ali samo je još jedan od njih odigrao važnu ulogu u širenju njegovog poslovnog carstva. Radi se o Željku Mikuliću, šverceru oružja koji je „odabran" kao jedan od ljudi preko kojih će se nabavljati oružje za Hrvatsku. Željko Mikulić je emigrant iz Australije koji je Jugoslaviju navodno napustio zbog straha od političkog progona. Neki svjedoci i danas tvrde kako je tisuću kalašnjikova 1991. godine završilo kod Marinka Mikulića, koji ih je onda prodao i na tome zaradio prvi veći novac. Vojna policija iz Slavonskog Broda je upala na njegovo imanje i pretražila skladište, ali ništa nisu našli. Sumnjalo se kako je imao dojavu o tome da će doći.

Zaleđe bratskog klana

S braćom Željkom i Ivanom, Marinko Mikulić je imao trajno i jako zaleđe. U siječnju 1993. godine Marinko postaje vlasnikom jedne od najvećih plantaža jabuka u Europi, one u Borincima kraj Vinkovaca. Akteri iz tog razdoblja tvrde kako ni to nije platio, već je postao vlasnikom plantaže kompenzacijom. Poduzeće Pan kartonaža iz Andrijevaca je zadužilo plantažu isporučujući joj kartonsku ambalažu a onda je preuzela na osnovi tog duga. Marinko Mikulić postao je tako vlasnikom plantaže na osnovi 1.7 milijuna maraka vrijednosti kartonske ambalaže. Desetak godina kasnije, dakle 2003. godine, kad već posjeduje golemo poslovno carstvo, ali i najveći porezni dug u državi, Mikulić će potpisati sporazum s ministrom Matom Crkvencem o vraćanja potpuno devastiranih plantaža u Borinacima državi – i to za oprost poreznog duga od čak 92 milijuna kuna.

Zanimljivo, nakon odlaska iz Ministarstva financija, kako naglašava moj izvor, Dalibor Srića se zapošljava kao savjetnik generalnog direktora Pan-papirne industrije, a koga drugog nego Marinka Mikulića. Odmah nakon što je HDZ došao na vlast, Mikulić pokušava dobiti potvrdu ranijih nagodbi s državom. Na sastanku s ministrom Šukerom bili su Stjepan Gašljević te odvjetnica Marinka Mikulića, Marina Tolj. Šuker se obratio Sanaderu koji mu je rekao kako se ta nagodba neće provesti jer se radi o kriminalu. Takvu informaciju je dobio odJoze Jurčevića iz Državnog odvjetništva. Marinko Mikulić će se za ovakav ishod kasnije osvetiti Sanaderu time što se pojavio kao jedan od svjedoka optužbe na suđenju za Fimi mediju. Tijekom Sanaderove vladavine problem duga je ostao visjeti u zraku. Mikulić je pokušao doskočiti nezavidnoj situaciji otvaranjem nekoliko desetaka trgovačkih društava koja su bila povezana s Pan-papirnom industrijom. Manipulirao je podacima, tražbinama i raznim dugovanjima, ali i prebacivao zaposlenike s jedne firme na drugu. Ipak, 2010. godine, za vrijeme Vlade Jadranke Kosor, Pan-papirna industrija d.d., krovno poduzeće čitave mreže tvrtki, odlazi u stečaj.

Direktoru HEP-a na ruke keširao 50.000 eura!
Godine 2013. dug Pan-papirne industrije prema HEP-u se popeo na 7 milijuna kuna, tako da je HEP Mikuliću isključio struju. Netko mu je dojavio na koji način može riješiti ovaj problem i on se s 50.000 eura uputio ravno kod direktora HEP-a Tomislava Šerića, inače bliskog prijatelja tadašnjeg ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka. Drugog jutra uplatio je 300.000 kuna na račun HEP-a, manje od 5% iznosa ukupnog duga, dok je otplata kompletnog dugovanja dogovorena na rate. Ni taj dogovor nije poštovan, tvrdi moj izvor. Znači poduzeće u stečaju kojim ilegalno i dalje upravlja bivši vlasnik i najveći porezni dužnik u državi koji ga je uništio te potjerao u stečaj, nastavak rada plaća s 50.000 eura casha direktoru HEP-a.
I o ovoj epizodi postoje živi svjedoci spremni razgovarati sa znatiželjnim novinarom ili znatiželjnim inspektorom. Mnogi se navodi lako mogu provjeriti uvidom u račune HEP-a, no za sve to bi trebao postojati interes pravosudnog i policijskog aparata, a tamo trenutno vlada, izgleda, pomalo kaotično stanje. Istrage se pokreću, ali onda stanu, čini se, stanu na nekoj razini jer previše toga ispliva van. 

Trojka iz džipa

Stečajni upravitelj Zdravko Mitak s nalogom trgovačkog suda želi ući u „Pan", ali ga već na porti zaustavljaju. Svjedok tvrdi da su se u međuvremenu pojavila tri džipa koja stižu iz HDZ-a, a među putnicima u jednom se nalazi i Ratko Maček, glasnogovornik HDZ-a i Vlade RH. Maček izlazi iz vozila i prilazi Zdravku Mitaku te ga obavještava kako će dokumentaciju dobiti naknadno, ali da u Pan-papirnu industriju ne može ući. Sav u šoku, Mitak napušta mjesto događaja te se kasnije žali sutkinji „kako to nisu čista posla" te da u takvim uvjetima ne može raditi niti obavljati svoju dužnost. Bizarnom događaju svjedočio je i portir Saša Novosel, jedan od više stotina svjedoka koji čekaju da se konačno pokrene istraga o Marinku Mikuliću.

Sedam godina kasnije, Pan-papirna industrija je i dalje nedostupna dubinskoj analizi nadležnih službi, a sam stečaj nikada nije realiziran putem stečajne ovrhe, jer je Ustavni sud, na kojem je jedan od ustavnih sudaca i prije spomenuti Mato Arlović, kako su svojedobno tvrdili mediji, donio rješenje o odgodi ovrhe.

Na sličan način Mikulić je preuzeo i potpuno uništio Trgopromet iz Đakova, te TOB iz Slavonskog Broda. Sve su te tvrtke zapošljavale stotine ljudi i za svoje zaposlenike kupovale ili izgradile stanove. Otimanjem poduzeća Mikulić je došao i u posjed velikog broja takvih stanova. Neovisno o stečaju nastavio je gospodariti kompletnom imovinom svih tvrtki unutar svog neformalnog koncerna. Dio ovlasti i vlasništva prenio je na sestru, kćer i zeta.

Hrvatska sloboda plaćena je životima tisuća junaka. Dok je jugovojska sa svojim pobočnim četničkim postrojbama palila sela i rušila gradove, a branitelji i civili ginuli, likovi poput braće Mikulić, krojili su državu za sebe.

Pljačkaš kao donator

Marinko Mikulić nije samo opljačkao milijarde iz nekada uspješnih poduzeća, on ih je i uništio, devastirao, pretvorio u ruševine. Iza ljudi poput njega ostaje pustoš. I sad, kad je svjestan kako više nema što ni kako ukrasti, i te ruševine pretvara u novac, pa tako i staklenike pokraj Ivanić Grada reže i prodaje kao staro željezo. Istodobno se predstavlja kao društveno odgovoran poduzetnik i donira velika sredstva Crkvi koja mu onda izdaje zahvalnice. Pan-papirna industrija je i dalje nedostupna za istragu širih razmjera jer se tamo kriju mnoge tajne. Mikulić je unutar kruga tvornice ilegalno kopao šljunak, a u te iste rupe zakopao otpad za čije je zbrinjavanje dobio novac iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

I to je lako dokazati. Radnici „Pana" voljni su odvesti svakog istražitelja i pokazati mu rupu gdje se iskopavao šljunak, a zakopan je kartonski otpad. Treba ih samo pitati, ali za takva pitanja nitko izgleda i dalje nema ovlasti. Više svjedoka iz početka devedesetih tvrdi da je Pan-papirna industrija bila mjesto na kojem se istovarivalo oružje ilegalno uvezeno u Hrvatsku. Tom operacijom je po tim svjedočanstvima rukovodio Željko Mikulić, a navodno se i već tada znalo kako će tvornicu dobiti njegov brat Marinko. O tim vezama i dogovorima, kao i o švercu oružja koji je bio nužan za obranu Hrvatske, ali i preko kojeg su se mnogi pojedinci besramno obogatili, puno toga je možda i znao Damir Goršeta, prvi ravnatelj Hrvatskog centra za razminiranje. Goršetu su 2002. godine na ostavku političkim pritiscima natjeraliDavorko Vidović i Dijana Pleština, supruga Ivice Račana. U javnost je puštena priča kako je Goršeta korumpiran, što nikada nije dokazano, niti potvrđeno od strane bilo kojeg svjedoka. Godine 2008. otvara se istraga o švercu oružja čiji je trag vodio do Željka Mikulića, ali Goršetu zovu na davanje iskaza u Državno odvjetništvo. Nekoliko dana nakon poziva na službeni razgovor, Goršeta je počinio samoubojstvo. Oni koji su ga bolje poznavali sumnjaju u ovaj scenarij. Istraga je tada prekinuta.

Usprkos mnogobrojnim informacijama kojima raspolažemo, svjesni smo kako je nemoguće u jednom istraživačkom tekstu iznijeti sve detalje priče o Marinku Mikuliću i njegovom moćnom zaleđu. Na tragu istine svakako je zaključak kako su ga štitile, a i sada to čine, mnoge utjecajne osobe, ali ne radi njega samog, već zbog toga što bi eventualna istraga mogla otvoriti Pandorinu kutiju čija je prljavština toliko ljepljiva da bi ostavila traga na mnogima koji su barem donekle sudjelovali u državotvornim procesima ili barem bili iole važni u državi tijekom posljednjih ne dvadesetak, nego barem tridesetak godina. Ne treba zaboraviti – Mikulići, Todorići i Rajići imaju korijene u Jugoslaviji.

Hrvatska šutnja zaštitni je znak moralno posrnulog društva

I tu sad dolazimo do neugodne istine koju će rijetki među nama ikome priznati, a ima veze s bizarnom izjavom mojeg neidentificiranog izvora informacija, jednog od više njih koji su dali podatke za ovaj tekst. Možda Udba i jest opljačkala Hrvatsku, ali to je tek dio istine. Činjenice govore o tome kako smo im i mi u tome pomogli. Vojnici koji su primali ekstra dnevnice za šverc oružja, vozila pa i droge. Radnici koji su po nalozima raznih gazda kopali šljunak, krali vodu, skrivali viškove roba, krivotvorili isprave, muljali, petljali za gazdin, ali i svoj račun.

Kad je došlo do tog moralnog posrnuća tolikog broja ljudi?

U komunizmu je nekima bilo dobro jer nikada nisu javno izrekli pogrešnu rečenicu ili zapjevali zabranjenu pjesmu – i baš ih briga što su zbog toga drugi robijali. Dvoličnost i licemjerje vuku korijene još iz socijalizma, pa i dublje. Čak i oni koji nikad nisu ništa ukrali, niti ikada učinili išta nečasno, šutjeli su. Čuvena hrvatska šutnja bila je i ostala vjetar u leđa svima onima koji pljačkaju Hrvatsku.

Nisu njihove strukture toliko homogene i jake da ih se ne može razbiti. I unutar tih redova vlada nepovjerenje. Interesi im se češće preklapaju nego poklapaju. Surađuju međusobno jer to moraju, a ne zato jer to žele. Htjeli to priznati ili ne, učinili su od nas sudionike u pljački Domovine. Pretvorili su nas u sebi socijalno bliske ljude. Nisu „oni" opljačkali Hrvatsku sami. U tome su uspjeli jer smo im mi pomogli. Jedni aktivno, drugi pasivno, prihvaćajući kako su stvari takve kakve jesu i ne mogu biti nikako drukčije. U svim tim kriminalnim pretvorbama i aferama zviždači se mogu nabrojiti na prste jedne ruke.

Gdje su svjedoci svih tih zbivanja? Zašto šute?

Realno gledano, svaki građanin ove zemlje zna barem mali fragment istine koji upotpunjuje priču o velikoj pljački. Većina ne čini ništa, ali si opet uzima za pravo da optužuje apstraktne i nevidljive sile politike i tajnih službi kako su mu skrojile sudbinu. Možda i jesu. Ali počnimo od sebe. Moj sugovornik s početka priče je spreman ispričati svoju priču, a da ne umanjuje vlastitu ulogu u svim zbivanjima. Tko zna zašto, ali taj čovjek, kao i dosta drugih, više ne može šutjeti, neovisno o posljedicama. Zbog toga mi se čini kako postoji neka nada. Jer kad svi koji nešto znaju javno ispričaju kako su opljačkali Hrvatsku možda od te naše Hrvatske nešto i bude.