MLADA žena iz jednog gradića iz unutrašnjosti Hrvatske došla je u sezoni sa suprugom raditi u Split. Njih dvoje nisu se stigli okupati na jednoj od čarobno lijepih splitskih plaža, nisu plesali na Ultri, neće pogledati dramsku premijeru na Splitskom ljetu niti će s Markom Perkovićem Thompsonom na Rivi slaviti obljetnicu Oluje, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Naša taksistica, rekao bih, ne mari mnogo da se netko davno, prije dvadeset pet godina, borio.

Njezin je život teška borba, i danas i sutra i preksutra, priča ona vozeći nas kroz turistički pakao, kroz zvizdan, gužvu, galamu i bijes u subotu ujutro preko trajektne luke. U zoru, kad razvezu i zadnje pijance iz narodnjačkih klubova, ona i suprug dovuku se u periferijsku garsonijeru koju plaćaju tri tisuće mjesečno, sruše se na postelju i zaspu samo što zatvore oči. Ali samo nakratko. Nakon tri, četiri sata sna ponovno su u automobilu, otvaraju Uberove i Boltove aplikacije, uključuju se u promet.

Rad je ustvari najveće herojstvo, pomislio sam na stražnjem sjedištu taksija. Iscrpljujuća borba jedne šoferske proleterke i njezina dragog, mučni niz poslova koji nikad ne završava, koji u postojanom ritmu dan za danom, mjesecima, godinama i desetljećima mrvi čovjeka, veća je od ijednog ratnog podviga Željka Dilbera i Josipa Klemma.

Vozila nas je samo dva i pol kilometra, ali je kroz subotnji krkljanac vožnja trajala gotovo pola sata. Račun je na kraju bio više nego razumnih 34,79 kuna.

Ove ljubazne i raspričane žene sjetio sam ponovno nekidan, slušajući na Indeksu tonsku snimku na kojoj jedan splitski taksist prijeti nasiljem vozačima koji se drznu doći na stajalište ispred aerodroma. „Ako ih ja vidim da voze više, ja ću tuć svima čekić o glavi, napravit ću im krater na lubanji od deset centimetara", viče taj, po naglasku nesumnjivo jedan naš, i zvuči vrlo, vrlo uvjerljivo, kao autentični psihopat.

Da je njemu došla jedna taksistica iz unutrašnjosti, da je jedna nesretnica, savršeno nedužno, ne znajući za opasnost koja tamo vreba, na Resnik dovezla dvojicu Šveđana koji kasne na let za Malmö, bi li manijaka zaustavila činjenica da je riječ o ženi?

Dobro, da ne griješim dušu, vjerojatno bi. On kolegici ne bi napravio rupu na tjemenu, već bi je, milostivo, džentlmenski, samo silovao. To je također jedna od mjera kojim se on bori protiv konkurencije. Ako ga tkogod prijavi policiji, spreman je, doznali smo, „silovat njega, ženu mu i dicu".

Poslušajte ovu snimku prije nego idući put krenete lokalpatriotski negodovati zbog taksija daruvarskih, sisačkih ili koprivničkih registracija na ulicama dalmatinskih gradova. Splićani, Zadrani i Dubrovčani se na portalima i društvenim mrežama strašno uzrujavaju da došljaci voze taksije i, kao, otimaju posao vrijednim domaćim obrtnicima, našim taksistima „od kolina".

Prava je istina da se upravo zahvaljujući omraženim Daruvarčanima, Siščanima i Koprivničanima danas vozimo pola sata za manje od pet eura.

Da Cammeo, Uber, Bolt i slični nisu srušili monopol, šta mislite, tko bi vas i za koju cijenu vozio? Vozio bi vas možda luđak sa snimke, od aerodroma do Pujanki za petsto kuna, a ako biste se vi sramežljivo pobunili i rekli: „Pa, dobro, majstore, može li to...", prije nego biste završili rečenicu, on bi negdje ispod sica izvukao čekić.

Može vam se učiniti da sada nepravedno ocrnjujem lokalne, tradicionalne taksiste, ali sjetite se skandala koji se redovito pojavljuju u medijima, o beskrupuloznim kriminalcima koji su od zadarskog aerodroma do hotela na Kolovarama naplatili četiristo pedeset kuna, koji u Splitu uzimaju hiljadu, a u Dubrovniku znaju uzeti i taoce, baš u svim slučajevima, bez iznimke su oni naši, fetivi.

Kad vas u Dubrovniku taksist odere, možete se okladiti da je on „iz Groda", a i onaj u Zadru je naš čovik, iz Arbanasa, išao u školu s Mladenom Grdovićem.

Nikad zaista nismo čitali da je pljačkaš bio iz Ubera, Bolta ili Cammea, dotepenac iz Koprivnice koji radi s modernom aplikacijom koja unaprijed najavi okvirnu cijenu vožnje. Pljačkaju nas, kao i uvijek, ne samo u taksijima, isključivo naši.