SLAVONSKI BROD - Dan bijelog štapa u slavonskobrodskom Likovnom salonu Vladimir Becić obilježilo je otvaranje vrlo važne, nažalost pretiho popraćene, izložbe (sudeći prema broju posjetitelja iskrenih avanturista i znatiželjnika!), što opet ima itekakve veze s mnoštvom događanja.

Vladimir Jevicki / GUGSB

No, baš taj slabi odaziv, kao i ponekad ono blisko teško usklađivanje ili razlučivanje dovode do brojnih problema pojedinaca ili grupa koje prate zbivanja na dnevnoj bazi. Diktaturu svakodnevice teško je nadmudriti, kao i ustaljena pravila kretanja istim putanjama kako se ne bi pogriješilo u skretanju (često smo vođeni maksimom: što je sigurno, sigurno je).

Znatiželja je ipak poželjna i nije nekulturna ako su vrata Galerije otvorena, kao i vrata bilo koje dvorane, nekog mjesta okupljanja oko i zbog cilja. Cilj izložbe, koji iščitavam u (možda) drugačijem ključu puno je veći od svih zahvata koji pozivaju na vrstu stratifikacije zbog razlika među nama, a iza kojih se skrivamo ne bismo li sačuvali svoj mir u neprevrednovanim sličnostima i razlikama.

Vladimir Jevicki / GUGSB

Bijeli štap jest simbol dana ili danâ ljudi kojima je potreban ili koristan, ali je i znak izuzeća ostalih u participaciji razmjene unutar sistema znakova i simbola. Čini mi se kako izvanrednost višeslojnosti izložbe može upozoriti na procese prilagodbe pojedinca na nove uvjete iz kojih izlazi s novom spoznajom kao početkom ulaska u sistem razmjene. Štoviše, poput nekog rituala inicijacije, gledam tadašnji vlastiti ulazak u Galeriju kao upozorenje – znak pokraj puta kako bih ušla u svijet vidljivih i nevidljivih simbola u transverzali na određenome mjestu.

Vjerojatno baš zato što pišući i sjećajući se viđenog, kao i onoga što sam čula, sada razmišljam o onome ljudskom “suviše ljudskom” što nas inače dijeli zbog artificijelnosti kojoj se rado prepuštamo. Izložba Anabel Zanze NE-PRE-PRE-KE! vrlo je važna jer nas može podsjetiti na osjetila, vidljivosti kao i na nevidljivost, na namjernu neosjetljivost na viđeno ili ono što smo čuli i dodirnuli, na namjerno sljepilo zbog razlaganja svih mogućih fantazama nas koji vidimo i čujemo i onih koji gledaju i čuju drugačije.

Vladimir Jevicki / GUGSB

Izložba na kojoj nije dovoljno pogledati nego i progledati zato ima niz različitih 'umetaka' suvremenog doba kako bismo shvatili da nam oni trebaju služiti, biti sredstvo sporazumijevanja, a ne podrazumijevanja. Od slušalica, barkodova, preko pisma uz sliku i zvuk, riječi, boje i oblike - izložba govori u ime budućnosti koja je ružičasta ako se ne izdvajamo iz društva smislenosti u ime vlastite ograničenosti.

Ako postoji alternativno ime izložbe, ono bi bilo jednakost. Jer, ako smo tu, svi, na istom mjestu, tko nas odvaja osim nas samih i koje je to ja koje bolje osjeti ritam, kolorit, oblik...svijeta u kome živimo?

Zato - baš zato, neizmjerno sam zahvalna!