U SLAVONSKOBRODSKOJ Galeriji Ružić sinoć je otvorena izložba simboličnog naziva 'Ljudi smo, dogovorit ćemo se', a sadržaj izložbe, dostupna djela vizualne umjetnosti, u potpunosti opravdava taj naziv. Stručni suradnici na projektu bili su Ivan Šeremet, kustos i istaknuti umjetnik, Zlatko Kozina, sveučilišni profesor i umjetnik, i Lucija Lebić, nastavnica i umjetnica koja se, nakon ravnateljice Galerije umjetnina Romane Tekić, obratila svima prisutnima pozdravnim govorom - vrlo specifičnim jer ga je pisao Ivan Šeremet, spriječen u dolasku, ali itekako prisutan na izložbi instalacijom 'Poziv na krečenje', direktno oslonjenom na riječi upućene prisutnim gostima.

Naravno, važno je istaknuti, uz višedimenzionalnost sveprisutnu u prostoru, i nenadmašan dojam složenosti perceptivnih procesa nakon ulaska u galeriju, gdje različite instalacije, fotografije, video radovi, slike… stapajući se sa zidovima Galerije, progovaraju smislenim jezicima, a da sintagme i redukcija pojmova služe kako bi se obuhvatilo ne samo značenje umjetnosti kao parafraze nečijega rada ili više pojašnjenje nečijega djelovanja, označeno kroz jedan ili dva pojma sugerirajući jasnoću iskaza, nego baš suprotno - kako bi najprije zaustavile gosta/promatrača/publiku, pa potom ostavile širom otvorena vrata refleksijama unutarnjeg monologa, da bi potom uključile stvarnost u međudjelovanje.

Snaga umjetnosti, koja se uzima kao početni motiv, tako ostaje na istoj početnoj ravni samo ako je 'glazirana' isključivo izvanjski imunim podcjenjivačkim potrebama, samo da bi se svidjela širem auditoriju. Umjetnost snažnom čini eksperimentalna fuzija hrabrosti umjetnika, potrebe za ukazivanjem, bezinteresna angažiranost, inovativnost, sloboda; tek tada, stojeći iza umjetničkog djela, umjetnički angažman je čist i bez predomišljaja ulazi u dijalog s promatračima, a tada i introspekcija ima veći feedback, brže djelovanje, preoblikujući se u ekstrospekciju, stvarajući novi umjetnički narativ.

Često se o današnjem društvu govori izrazito negativno s više aspekata. Jedan od njih je zasigurno senzacionalistički pristup stvarnosti pa zato i umjetnosti, umjetnicima i umjetničkim djelima, od kojih se traži spektakl pod svaku cijenu. Svi popratni sadržaji dolaze u prvi plan te ili pomažu ili odmažu umjetniku i djelu. Koketiranje s takvim trendom može donijeti trenutni uspjeh, može biti profitabilno, ali pitanje je - što nakon što se ta zlatna prašina uspjeha slegne? Što ostaviti iza sebe? Čemu se nadati ako nema nikakve poruke temeljem koje će nastati pravac čiji putokaz ne dovodi do propasti vrijednosti potrebne kako bismo izgradili društvo lišeno sitnih i izrazito privatnih zadovoljstava, potreba, koristi? Jesmo li postali toliko sebični da mislimo kako s nama svijet počinje i završava?

Mislim kako ova izložba ne izlazi iz okvira angažiranosti koja ne računa s propagandom senzacionalizma. Ona može biti začuđujuća, ali samo utoliko ukoliko traži razumijevanje sinkretizma svih sastavnica relevantnih svakom čovjeku. Ako krenemo od individualnog identiteta, osobnosti, pitanje je koliko ćemo se složiti s jednom riječju kojom nas opisuju ljudi usput, ljudi s margine našeg kolektivnog identiteta, oni slučajni prolaznici često zadovoljeni etiketama i hijerarhijskom podjelom društva, između koje nema stvarnog sadržaja, pa je zato i dijalog nepostojeći.

Moja fascinacija ovom izložbom nije vezana za bitke i promidžbe, nije niti rezultat neke koristi koju ću imati nakon napisane kolumne. Satisfakcija od koje polazim vezana je isključivo za moj intiman prostor i moje vrijeme metamorfoze. Ona može preoblikovati moje trenutno stanje, moje raspoloženje, moju fokusiranost na širi aspekt djelovanja. Intimistički pristupiti umjetnosti, na kraju dana, bez očekivanja, a dobiti više nego dovoljno pitanja koja se sve više množe, tražeći nesimplificirane odgovore i sažetke, pojednostavljena rješenja društvenih problema - shvaćam kao čast.

Jer ako smo ljudi i ako ćemo se dogovoriti, pitanje je i hoće li dogovor biti samo naš, filistarski/filistejski zamućenog pogleda u budućnost? Želim li djelovati onako kako netko želi i zašto? Hoću li trojanskog konja dovući s pristašama samo zato da bih se osvetila lažući kako mi je važno opće dobro? Jesam li dobra ako se cjenkam?

Možda će netko (u)vidjeti drugu poruku izložbe, iščitati pisma ispisana vedrim iskustvom, nesablažnjavajući sebe i društvo, ali dopuštam si ovakvo razmišljanje.

Moja preporuka završit će i imenima drugih umjetnika s izložbe: Hrvoslava Brkušić, Tin Dožić, Katerina Duda, Neža Knez, Damir Fajetić, Danijel Soldo. Ivana Šeremeta, Luciju Lebić i Zlatka Kozinu ne smijemo izostaviti s ovoga popisa... Velika je ova izložba, čak i duga, poput života. Ako ju tako shvatimo, znat ćemo kako ne može biti samo velika, samo važna, ne može biti jedan pojam ili sintagma radi jednostavnosti svrstavanja, jer ne tražimo savršenstvo - tražimo smisao...