Serija kolumni o našim, slavonskim autorima nastavlja se Josipom Mirkovićem. Autor je rođen 15. veljače 1906. u Ruščici, a mjesto njegove smrti nije poznato, već se jedino zna da je ubijen 1945. godine. Kao svećenik, službovao je u Srijemskoj Mitrovici, Brodu na Savi i u Donjim Andrijevcima. U službi vjeroučitelja bio je u Osijeku. Istinski pripovjedač, kroničar zaboravljenog vremena, još jedan u nizu, objavio je 1944. samo zbirku pripovijedaka „Kroz naše selo”.

Ta zbirka pripovijedaka vrlo interesantnog pravopisa, autentičnog, arhaičnog, važna je više zbog sadržaja baziranog na seoskom životu, na životima ljudi tog drugačijeg i zaboravljenog vremena. Bez pretjerivanja, ova knjiga je riznica običajnosti smještene na pijedestal vrijednosti.

Ona uči o ljudskosti, religioznosti, jednostavnosti, ponekad vrlo humoristično prikazanom ljudskom praznovjerju (kao u priči „Vrač“), patrijarhalnosti, ali na razini poštovanja autoriteta onih za koje se smatra da ga zavrjeđuju, rodoljublju i domoljublju, o 'ognjištu' kao sinonimu za ono što jest naše, a to je nasljeđe - tradicija:

„Tu se osjećala povezanost snage i ljepote, reda i sklada. A što je najvažnije, isti osjećaj čestitosti i patriarhalnosti vladao je srdcima vjernika kao i svećenika.” (Štap otca Justusa)

Osjećaj da se tradicija gubi („To su zlatna vremena“ - Štap otca Justusa), a s njom i vrijednosti („Da ponosan treba biti - razmišljao je Ilija - te priznati i ljubiti svoje, pa makar bilo i zaostalije. Šta ima sviet i suvremeni čovjek od civilizacije? Ništa. Isti zrak diše kao i pračovjek. Istu vodu pije. Isti kruh jede. Rađa se i umire kao on. Rana ga boli kao i pračovjeka. U jednom svojstvu nemamo diela s njime, a to je čovječnost (…) Velika civillizacija: mali čovjek, mala civilizacija: veliki čovjek“. - „Staro je ognjšte pobiedilo“); itekako su vidljive, autor ih osjeća.

Inzistirajući na slavonskom i hrvatskom koje je višestruko bogato zbog Hrvata iz različitih krajeva (iz Bosne: „Hrvatska se ne može odreći Bosne“, navodi autor) koji ovdje borave a time i različitih kultura, on vješto pripovijeda o 'malim' ljudima ali i o velikim idejama koje izgledaju prilično nacionalno osviještene. Te ideje se kose s liberalnim idejama sadašnjice. Nekome stavovi izneseni kroz likove koji mogu izgledati kao uskogrudni nacionalisti mogu biti prenaglašeni. Ali, istina je potpuno drugačija. Ona stvarajući legende o hrvatstvu, Slavoniji kao idealnom mjestu za život, objašnjava tok vremena, život koji je (bio) na zalasku.

Tradicija, toliko puta spominjana i opjevana, ovdje je ispripovijedana. Ljudi, ta ovdje, interesantna bića iz neke druge dimenzije življenja su u fokusu ovoga pisca. Takvi ljudi su upravo veliki zbog svog iskrenog nastojanja da ispravno žive te živeći ostave traga tek služeći nekim idealima ukoričenim u korice običnog života.

To nisu neki veliki junaci, velikih bitki, to su ljudi koji svojim životom stvaraju legende zbog povjerenja u Boga koji kroji sudbinu:

„Bože, Bože, kako je čudan ljudski život! Rađaš se bez pitanja, patiš se, živiš, stariš i nestaje te. Zar zbilja čovjek može nestati? Sa svakim i najjednostavnijim čovjekom nestaje mnogo ljepote, mnogo životnog smisla. Učeni misle da mi seljaci ne razumiemo života, ne shvaćamo ljepote, ne žalimo za životom; no, ljutito se varaju: bistrinu i talente Bog daje, a ne visoka škola i naobrazba. Nisam nesretan, što sam seljak“... (Razstanak)

Sjajni opisi: „Mnogima je djevojkama zaigralo srdce, kad se Vina do njih u kolo uhvatio, a jedre im se grudi zaljulale kao površina Save, kad dune sjevernjak, kao da hoće prodrti tanku svilu oplećka i bluze.“ (Razstanak); samo su dokaz pripovjedačke umješnosti, slikovitosti.

Preporuka za čitanje svakako može biti mnogo ali završimo onim univerzalnim, velikim riječima malog čovjeka, koji je veliki jer prepoznaje istinske vrijednosti života: „Za sreću i zadovoljstvo čovjeka ne treba puno, samo malo ljubavi.“  („Staro ognjište je pobiedilo“).

Nije li uistinu tako?