SVAKI čovjek, pa i onaj najgori, ponekad pokaže kako ima srce i dušu. Onda kada je najpotrebnije, rijetko ćemo naći nekoga, a da ne želi pomoći. Ali to su samo rijetki trenuci. Ostale dane u životu čovjek živi kako bi, uglavnom, sebe zadovoljio.

Susjeda koja kupi kruh ili mlijeko i ostavi na pragu nemoćne starice – volonter je. Dječak koji pomogne starici prijeći cestu – volonter je. Djevojčica koja podigne i vrati lutku uplakanom djetetu – volonter je.

Današnji dan, 5. prosinca u svijetu se obilježava kao Međunarodni dan volontera. UN ga je takvim označio 1985. godine. Širom svijeta, na današnji dan organiziraju se tribine, humanitarni događaji, dodjeljuju nagrade za najbolje, a sve s ciljem promoviranja i motiviranja ljudi da pomažu onima kojima je pomoć potrebna.

Ovaj dan nije samo kalendarska oznaka, niti je kakav praznik. Ovaj dan podsjeća svakog čovjeka na nešto dublje, ono što imamo u sebi, a to je izraz same prirode čovjeka. Zar svaki čovjek ne može svijet učiniti toplijim, mekšim, ljepšim, i u konačnici ljudskijim. Pružiti ruku nekome tko je u potrebi bez ikakvog očekivanja, samo zato što je vidio tugu ili potrebu – tada volontiranje postaje puno više. 

U gradsku vijećnicu - napokon - dizalom

'Bitno je dijeliti ljubav. Nemojte biti škrti!'

Svi mi u našim životima imali smo priliku biti volonteri. Ne trebamo čekati, poplave, potrese, požare kako bismo pokazali sebe kakvi jesmo. Ne trebamo imati nikakvu volontersku iskaznicu, ili posebne vještine. Dovoljno je imati srce i otvorenu šaku. Ali ne otvorenu da uzimamo, što obično i radimo, već otvorenu da dajemo. 

Susjeda koja kupi kruh ili mlijeko i ostavi na pragu nemoćne starice – volonter je. Dječak koji pomogne starici prijeći cestu – volonter je. Djevojčica koja podigne i vrati lutku uplakanom djetetu – volonter je. Učinili su to svojevoljno i neočekujući zauzvrat nagradu. Nije bitno kako se pomaganje zove, volontiranje, humanost ili susjedska pomoć. Sve je to samo ljudskost.

Kroz povijest, najteži trenutci iznjedrili su najsjajnije svjetlo. U ratovima, katastrofama, bolestima, siromaštvu, uvijek je bilo onih koji nisu ravnodušni, koji su davali, dijelili i štitili. Nisu to činili jer su morali, ili zato što im je to posao, već samo zato što su osjetili da je to ispravno. I takvi ljudi, koji su tihi, koji ne traže ništa, možda čuvaju društvo od uništenja, od bezdušnosti i zaborava na ono što nas čini ljudima. 

I ovaj dan nije samo dan onih koji su organizirano uključeni u pomaganje drugima. Ovaj dan je dan svakog čovjeka koji je prepoznao potrebu drugog i odlučio djelovati. Ovo je dan svakog čovjeka koji je podijelio vrijeme, riječ, toplinu i osmijeh. Ovo je dan svakog onoga koji je pokazao kako je čovječnost najveći dar koji možemo pružiti, ali i najvrjedniji trag koji možemo ostaviti.

Nije volontiranje samo ono nešto što je veliko i što vidimo. Volontiranje je i najmanja gesta, najjednostavniji pokret, najtiši odgovor na nečiju nečujnu molbu. I upravo ti mali trenutci čine veliku razliku. Oni nas podsjećaju da svi dijelimo isto – spremnost i sposobnost da brinemo jedni o drugima. 

I na kraju, volontiranje nije samo pomoć drugima. Ovaj čin dobrote podsjeća i nas da smo ljudi i da imamo ljudskosti. I da osjećamo snagu kako možemo već sutra učiniti svijet boljim – jednom rukom, jednim srcem, jednom odlukom. Ništa nas ne košta ako kažemo – tu sam, kako vam mogu pomoći.