POSTOJE vijesti koje nas potresu, ali i one koje nas natjeraju  da zastanemo i zapitamo se - gdje smo to kao društvo skrenuli. Nedavna krađa na groblju u Slavonskom Brodu, na mjestu tišine, pijeteta i posljednjeg počivališta, nije samo kazneno djelo. Ako se krade na mjestu gdje ljudi dolaze oplakivati svoje najmilije, gdje pale svijeće i mole u tišini, onda je jasno da granica srama više gotovo i ne postoji.

I kad prestane postojati granica srama, i kad nema ničeg svetog, na udaru pljačkaša nađe se i crkva. 

Brodska policija dojurila odmah nakon dojave

Besramni dvojac pokušao opljačkati 'Malu crkvu' u Slavonskom Brodu

Ako je groblje simbol pijeteta prema mrtvima, crkva je simbol nade živih. Ona je mjesto gdje ljudi dolaze tražiti mir, oprost, smisao. Ondje se šapuću molitve za bolesne, izgubljene, slomljene. I ne može krađa iz crkve biti samo obična krađa kao i ostale. To nije samo napad na imovinu. To je napada na povjerenje zajednice. 

Može netko reći – krađa je krađa, bez obzira gdje se dogodila. U pravnom smislu istina je da je svaka krađa, krađa. Ali u moralnom smislu, veoma je važan kontekst. Kada netko krade iz trgovine, krade iz sustava. A kada netko krade iz crkve, krade od zajednice. 

Možemo se tješiti da je to čin pojedinca. Da je riječ o nečijem očaju, ovisnosti ili pohlepi. Ali takvi događaji nikada nisu samo izolirani incidenti. Oni su simptom. Simptom društva u kojem je nestalo osjećaja za granicu. Što se događa u društvu u kojem nestaje i zadnji minimum nečega svetog? Jesmo li toliko zaslijepili nad grijehom? Je li vidimo samo materijalno? Razlikujemo li uopće više dobro od lošeg?  Na kraju, razlikujemo li tržište od oltara? Ako nam ništa više nije sveto - a očito nije, ako ne postoje mjesta koja su izuzeta od pohlepe - a očito ne postoje, tada više nije problem u pojedincu, nego u kolektivnoj ravnodušnosti. 

Naravno, uvijek će postojati mogućnost da netko kaže kako iza takvog zlodjela stoji očaj. Siromaštvo, ovisnost ili dugovi, ne smiju nikako biti razlozi koji će opravdavati ovakve nečasne radnje. Što god pokušali kazati ili objasniti za ovakve stvari, uvijek će ostati jednostavno pitanje – što je to u nama puklo da posežemo za onim što bi trebalo biti posljednja linija dostojanstva?

Crkva kao i groblje, nije samo građevina. To su simboli. A kada simboli počnu padati pod teret sitnog interesa i kratkoročne koristi, tada govorimo o moralnom sunovratu. Ne zato što je nestao novac s groblja ili crkve, nego zato što je nestalo poštovanja i svetosti.

Društvo koje izgubi osjećaj za svetost, bilo da je riječ o vjeri, grobu, zastavi, obitelji, ili elementarnom poštenju, društvo je koje polako klizi nizbrdo. Klizi bez velikog skandala, bez revolucije, ili drame. Tiho i polako, ali sigurno klizi. 

Prvo pitanje na koje trebamo svi odgovoriti - zašto šutimo? Svaka krađa svetog prostora nije samo čin pojedinca, nego i zrcalo društva koje je prestalo čuvati ono što bi trebalo biti nedodirljivo. 

A kada jednom prestanemo razlikovati sveto od običnog, pitanje je što nam uopće ostaje? Ako nam grob ni oltar nisu više granica, onda smo i mi u sebi izbrisali granicu, i samo smo biološko biće koje je dobilo ime čovjek. 

A društvo koje izgubi osjećaj  za sveto, prije ili kasnije izgubi i osjećaj za čovjeka.