SLAVONSKI BROD - Slavonski Brod nije veliki grad, ali je pristupačan svima - bila je to rečenica koja se često mogla čuti. Ne tako davno, život je bio sporiji, skromniji, ali dohvatljiviji. Stan je mogao biti kupljen uz malo odricanja, najam nije bio uteg oko vrata, a nedjeljna kava na korzu nije tražila preračunavanje naših novčanika. 

Danas su takve računice dosta teže, ali i ozbiljnije. Nisu poskupljenja došla preko noći. Ništa se dramatično nije dogodilo, a da nismo znali. Samo su postupno, gotovo neprimjetno pomicane granice izdržljivosti. Kvadrat po kvadrat, račun po račun, cijena po cijena. I onda odjednom, ono što je bilo normalno postaje luksuz, a ono što je bio plan postaje rizik ili ga uopće više nema.

Stan više nije samo prostor za život. Postao je test hrabrosti. Kredit na trideset godina traži vjeru u posao, u zdravlje, u stabilnost. S druge strane, najam traži strpljenje i spremnost na prilagodbu. Jedan telefonski poziv može promijeniti cijenu, adresu ili planove.

Danas više ne pitamo samo koliko košta? Pitamo, i - možemo li to izdržati? I to je razlika koja boli. Jer mali grad je nekada nudio prednost. Manji troškovi, veća sigurnost, manje stresa. Ako ta prednost nestaje, što onda ostaje?

U trgovinama su police iste kao i u drugim mjestima. Cijene su gotovo iste. Gorivo ne pita gdje živiš. Režije su neumoljive. Na kraju, razlika je samo u prihodima. 

I tu se stvara nepravda. Mali grad s velikim cijenama i malim mogućnostima. Ljudi rade, trude se, školuju se, ali mali grad ne ostavlja prostora za pogreške. Jedan neplanirani trošak dovoljan je da poremeti ravnotežu. 

Grad bi trebao biti mjesto gdje se započinje život. Gdje prvi posao znači prvu samostalnost. Gdje se planira obitelj bez straha. Ako je za to potrebna pomoć roditelja, naslijeđena nekretnina ili dodatni posao, onda nešto debelo ne štima u sustavu.

Slavonski Brod ne mora biti najjeftiniji, ali mora biti priuštiv. Mora nuditi osjećaj da trud ima smisla i da rad donosi stabilnost - i to za svakoga. Jer kad ljudi žive u stalnom grču, tad i ne ulažu, ne riskiraju i ne ostaju. 

Najteže posljedice visokih troškova života nije prazna ulica, nego odgođeni život. Odgođene svadbe. Odgođena djeca. Odgođeni planovi. I onda jednoga dana odlazak više ne izgleda kao bijeg, nego kao logičan korak. 

Jesmo li dopustili da Slavonski Brod postane skuplji nego što si možemo priuštiti? Jesmo li izgubili ravnotežu između cijene i kvalitete života? Postoji li način da se, posebno mladima, omogući sigurnije stanovanje, stabilniji početak i nekakva normalna i sigurnija budućnost? Jer grad nisu samo zgrade, asfalt i fasade? Grad je kad imaš osjećaj da tu možeš živjeti bez stalnog straha od sutra.

Slavonski Brod i dalje ima mir, ima ljude, ima dušu. Ali duša grada ne živi od statistike, već od svakodnevnog osjećaja sigurnosti. 

A pravo pitanje više nije - jesmo li jeftiniji od Zagreba? Pravo je pitanje - jesmo li postali preskupi za vlastite ljude?