U našim životima postoje dani koje ne planiramo. Dani koji dođu tiho, bez najave i promijene sve. Upravo je bolest jedan od takvih gostiju. Dođe obično nenajavljeno, nepoželjno, ali je takav gost da je stvaran. Bolest ne pita za godine, planove ili snove. Uđe nam u život i natjera nas da stanemo. 

Na Svjetski dan bolesnika zastajemo upravo zbog tih tišina. Zbog bolničkih hodnika koji mirišu na dezinfekciju, soba u kojima vrijeme teče sporije, pogleda koji traže ohrabrenje. Zastajemo zbog ruku koje drhte, ali i zbog ruku koje te ruke pridržavaju. 

Biti bolestan ne znači biti slab. U bolesti se često skriva snaga kakvu zdravi rijetko razumiju. Snaga da se ustane kad tijelo ne sluša. Snaga da se nasmiješi kad boli. Snaga da se vjeruje kad je teško vidjeti svjetlo.

Ali ovaj dan nije samo za bolesne. On i za majku koja bdije uz krevet djeteta. Za supruga koji tiho briše suze u bolničkom hodniku. Za kćerku i sina koji sa strepnjom čekaju što će reći doktor.  Za medicinsku sestru koja unatoč umoru pronalazi toplu riječ. Za liječnika koji nosi odgovornost veću od bijele kute. Za sve one koji ne odustaju od čovjeka onda kada je najranjiviji. 

Bolest nas podsjeća na ono bitno - ili najbitnije. Podsjeća nas da zdravlje nije samo odsutnost dijagnoze, već dar. Podsjeća nas da dodir važniji od riječi i da prisutnost liječi, čak i kada lijekovi ne mogu sve.

Možda danas ne možemo otkloniti nečiju bol. Možda nemamo odgovore na teška pitanja. Ali možemo biti blizu. Možemo nazvati, posjetiti, poslati poruku, pomoliti se. Možemo ne okretati glavu pred tuđom patnjom. Jer nitko ne bi trebao biti sam u bolesti.

I možda je upravo u toj blizini skriveno najveće čudo, ne ono koje mijenja nalaze i dijagnoze, već ono koje mijenja srce. Kada ostanemo uz nekoga tko pati, svijet postaje malo manje hladan. Kada pružimo ruku, nada dobije osmijeh. A kada volimo unatoč strahu i neizvjesnosti, tada bolest gubi dio svoje moći. 

Na Svjetski dan bolesnika sjetimo se kako se ne možemo uvijek izliječiti, ali uvijek možemo voljeti. A ljubav darovana u tišini i jednostavnosti, često je najsnažniji lijek kojeg imamo. 

I zato ne zaboravimo zahvaliti i na svakom novom jutru bez boli, na svakom udahu koji dolazi lako. Ne uzimajmo zdravlje zdravo za gotovo, nego ga čuvajmo brigom o sebi i drugima. Jer tek kad shvatimo koliko smo krhki, počinjemo istinski cijeniti snagu zajedništva i dar života.