ŽIVIMO okruženi parkovima, livadama, poljima, šumama. Ali postoje i ona mjesta koja kao svjedoci pričaju o prolaznosti – groblja. Groblja nisu samo mjesta posmrtnih ostataka. Groblja su prilično više od toga. Često groblja gledamo kao pejzaže ljudskih priča, sudbina ili kao muzeje sjećanja. Za mnoge ona predstavljaju veliko polje ljubavi.

Kako razumjeti nečovjeka koji miče nadgrobne ploče, otvara lijesove i s tijela pokojnika uzima sve što je vrijedno. Kako takvi ne mogu shvatiti da groblja ili grobovi nisu kraj priče?

Kada prolazimo grobljima, često imamo osjećaj da ne hodamo samo između nadgrobnih spomenika, već prolazimo kroz ljudske sudbine. Hodeći kroz nepregledna polja naših najmilijih, mi zapravo hodimo kroz povijest. Svaki spomenik, svaki nišan s imenom, datumima – svi kazuju svoju priču. Neki spomenici su monumentalni, neki skromni i jednostavni. A svima njima zajednička je priča – bio sam tu gdje si sada ti.

Kažu kako su groblja ogledala društva. I kada uđemo u svako groblje vidjet ćemo bogatstvo različitosti. Vidjet ćemo katoličke nadgrobne spomenike s križevima koji svjedoče vjeru, pravoslavne sa slikama ili muslimanske nišane ukrašene arapskom kaligrafijom.

Postoje i oni nadgrobni spomenici koji su ukrašeni skupocjenim kamenom, statuama i cvijećem, ali isto tako i oni s drvenim obilježjem i malim humcima zemlje. I svaki taj spomenik, bio s križem, sa slikom, izrađen od drveta ili najskupljeg kamena, opet kazuje jednu priču zajedničku svakom živom biću – bio sam tu gdje si sada ti.

Postoje i ona groblja koja posjećujemo zbog neke osobe koja nam je bitna, ali i ona groblja koja su svjetski poznata po svojoj arhitekturi te su, kao takva, postala dio turističke ponude nekog mjesta. Na našim prostorima groblja često nose teret prošlosti. U ratovima groblja onih koje označimo kao neprijateljska, često uništavamo ili skrnavimo.

Groblja ne trebamo gledati kao mjesta smrti. To su mjesta sjećanja. Koliko je nad svakim grobom proliveno suza, koliko jecaja, plača? Koliko je sinova i kćeri tugovalo i plakalo nad svakim grobom? Koliko je neutješnih majki i očeva pustilo suze na grobu svoga sina ili kćeri? Groblja svjedoče da je ovdje netko bio, živio, postojao... (puno) prije nas. Ona svjedoče da ima onih koji vole svoje najmilije, a nisu s njima. Groblja nas podsjećaju da će i nama jednog dana neko mjesto ispod zemlje postati stanište. 

Svaka ona svijeća šalje nam poruku – bio sam tu gdje si ti sada. Svaka uvela ruža kazuje nam kako je sve prolazno i kako je jedino odlazak s ovoga svijeta neminovan - za svakog od nas. Svaka stopa u snijegu ili otisak na vlažnoj zemlji pokazuju nam put kojim će i nama netko sutra doći kada nastanimo groblje.

Kako onda razumjeti nečovjeka koji miče nadgrobne ploče, otvara lijesove i s tijela pokojnika uzima sve što je vrijedno. Kako takvi ne mogu shvatiti da groblja ili grobovi nisu kraj priče?

Pljačkaški pohod na brodskom groblju

Obitelji shrvane: 'S tijela moje maloljetne kćeri skidali su zlatninu'