JUČER, 16. veljače, s početkom u 18 sati u Radničkom domu Slavonski Brod održana je predstava 'Prst'. Koprodukcija Umjetničke organizacije 'Slavonski Brodvej' Slavonski Brod i 'Teatar igre' iz Vinkovaca, uz tekst Doruntine Basha i redateljice Anice Tomić i posvećenih glumica Selene Andrić (u ulozi svekrve) i Vanje Čiče (u ulozi snahe) u nepunih sat vremena pokazala se iznimno važnom iz više razloga - predstava, zahvaljujući scenariju, glumi, glazbi, scenografiji, minimalizmu (s obzirom na broj korištenih rekvizita i broj glumica) još jednom dokazuje kako umjetnička izvedba s nemjerljivom izvođačkom snagom može iznijeti zamisao, zaključke, promišljanja, rekonstrukcije života i ogoliti život dokazujući njegovu složenost te višesmjernost.

Spoj tradicionalnog, većini današnjih generacija neshvatljivog mizoginog i uskogrudnog odnosa prema važnosti žene unutar društvene zajednice, unutar obitelji i modernijeg shvaćanja žene i njezinih osjećaja te potreba, zbog čega ona zna što je žrtva ili žrtvovanje - zbog ljubavi i za ljubav, zbog toga što je jedna žena ostala sama, bez muškaraca u životu, bez muških članova obitelji (svekrva!) rezultirao je pothvatom kojeg se ne bi sramile velike svjetske pozornice s velikim zvučnim imenima s velikih ekrana. Ne postoji ni jedan udžbenik psihologije, sociologije ni udžbenik koji nudi rješenja trauma - koji bi u nekoliko poteza, kroz nekoliko savjeta osvješćivanja, suočenja i rješavanja tih problema, ponudio ono što je ponudila ova predstava u tako kratkom vremenu!

U odnosu prepunom svađa, nerazumijevanja mladosti i promućurnosti, čemu svjedočimo na početku predstave kada snaha nakon što okupa svekrvu kaže rješenje križaljke i koristeći se kroz sve dijaloge s njom argumentima s uporištem vrlo uvjerljivim i poznatim, čak i u polukomičnim situacijama (kao što je dijalog vezan za začin u juhi - peršin koji, unatoč banalnosti, postaje povod za svađu, optuživanje i mjerenje naklonosti muža, odnosno, sina), postoje tračci ljubavi, želje za sinergijom - kako zbog navike odnosa i zajedništva u maloj zajednici dviju žena tako i zbog sažaljenja, tuge i zajedničkog gubitka koja je točka spajanja dvije očito različite žene, različitih života i različitih suočavanja s okolnostima koje jesu ili nisu nametnute, s jedne ili više strana. Kad snaha, kojoj niti jednom u predstavi nisam čula ime osim nadimka 'Škurta', kupa svekrvu imena Zoja, koje se čuje nekoliko puta, ta činjenica alarmira sljedeće - svekrva je napokon dobila identitet koji je izgubila rođenjem kao žensko dijete, a taj identitet pronalazi zahvaljujući svojoj snahi čiji identitet je sačinjen od žrtve, ljubavi, sjećanja, trpljenja, patnje, ali i velike, čak štoviše, prevelike ljubavi prema mužu kojeg je izgubila i zbog čega svoje emocije preusmjerava na njegovu ožalošćenu majku osuđenu na praćenje oluja, lišća i drveća u oluji koje bi jednog dana trebalo nešto reći o sinu.

Slika majke s prozora koja uzima cigaretu ne bi li prazninu i nervozu uokvirila u poznato odupiranje činjenicama, pretpostavkama o smrti, kao i trenutak kada ispija alkohol u brzini, sasvim neočekivano je slika neprežaljenog gubitka, slika je svih majki koje ostaju bez djece, pogotovo onih koje nikad nisu doznale gdje su im djeca, zašto ih nema, zašto su ostale bez njih i može li biti lakše i drugačije. U ovoj priči poraza i gubitaka, ljudski gubitci su muž, kćerka, sin. Oni drugi gubitci drugih bitaka jednako su teški. Sila patrijarhalnih odnosa s nevjerojatnim opisima ugovorenih brakova, zlostavljanja u braku (o čemu govori svekrva kada taj doživljaj opisuje kao nešto što se ne naziva punim imenom, a doznajemo kako je rodila kćerku i sina, kako se u procesu začeća oba puta onesvijestila zbog boli koju joj je nanosio muž u bračnoj postelji), ožiljaka majke i njezinog prsta koji je završio u smeću, nesretnog i oduzetog djetinjstva s pojavom menstruacije te ignoriranja jednog bića – ženskog. Govore o postupnom umrtvljenju, posustajanju, ugnjetavanju, neprestanoj utišanosti ženskog glasa, neprimjećivanju! Ova priča rasijeca stvarnost na dva dijela: onaj vjerojatni koji začas može doći te onaj zastarjeli kojeg se ne želimo sjećati, jer je suviše arhaičan. Između njih je tanka linija stvarnosti koja se dokazuje ili ukazuje kao parabola sadašnjim generacijama.

Naziv predstave je 'Prst', a taj prst je sinonim, metafora, simbolička poveznica snahe i svekrve. Nakon svađe, svekrva povrijeđeni snahin prst umotava gazom i tim činom pokazuje nježnost. Majčinski instinkt se budi, otvarajući vrata njihovim ranjenim srcima koja su puna neistraženih, snažnih poruka o vezama prošlosti i sadašnjosti. Koliko god su se svađale i mirile, snaha dokazuje kako je njezina snaga identiteta u samopomoći i refleksiji vlastitih načina iscjeljenja rana te u usmjeravanju na svekrvu. Kada snaha govori gotovo na samome početku predstave kako želi biti sama, kada mašta o nekom drugom životu, o kući, stanu, gradu, kada kaže kako ima samo papirni novac koji je napravila kad je bila mala - ona bježi u imaginarni svijet shvaćajući kako i doslovno i figurativno nema ništa osim odjeće muža koja stane u jedan kofer. Zato ostaje čekati muža sa svekrvom, unatoč činjenici kako je čekanje iluzorno. Čekanje je besmisleno jer onaj tko ima doći, neće doći, a smisleno jer čekanje - minute, sati, godine - nam treba kako bismo upirali prstom u sve ono što nam je nejasno pa potom objasnili kad imamo nekome izgovoriti sve naglas. Zato snaha odbija samoću! Ta mlada žena zna kako vrlo malo može učiniti u crnom, depresivnom čekanju majke/svekrve, kako vrlo malo može utjecati na percepciju prošlosti Zoje, na sve njezine rane koje ničim nije zaslužila, ali njezina mladost, njezina borba, njezina neimenovana potreba za izokrenutim suživotom više je od odluke jer drugi izbor ne postoji. Ona pristaje biti podređena i povrijeđena, pristaje postati i biti medijator. Kupanje svekrve je jednako svekrvinom kupanju vlastite bolesne majke. Njihovi ožiljci - vidljivi i nevidljivi, trebaju njegu, vape za njom, vape za nježnošću, a snaha to zna.

Svekrva sve zna, zna za grubosti kojima vrijeđa svoju snahu, ali u jednom trenutku joj daruje crvenu haljinu jer je mlada i treba nositi svjetlije boje te joj kasnije govori kako je kao kćer koju je izgubila. In medias res: preformulacija u trenutku, preobrazba i balans turbulencija i mirnog razdoblja. U cijeloj predstavi, namjenski, vrlo mudro čula se i glazba. Početak predstave: 'Još ne sviće rujna zora' – neprekinuti niz melankolije, tuge, težine i ponavljanja – savršen pogodak u pažnju, emocije publike. Kasnije 'što te nema' i dalje još pjesama i, da, sevdah – reinkarnacija iste tuge i melankolije. Čvrst odnos ovih dvaju žena, koje postaju nerazdvojne na kraju, do kraja, je istinski, čudesan. Riječi snahe dok gledaju obje kroz prozor, tik pred oluju: 'Možda nam drveće sada nešto kaže!' - više je od riječi! To je ohrabrenje, poticaj, vjera kako se okolnosti ne mogu promijeniti, ali zato postoje čudesni mehanizmi nježnosti koji spajaju ono nespojivo - ljude i sudbine!