SLAVONSKI BROD - U koprodukciji Max teatra i Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda, u punoj Kući Brlić s početkom u 19.30, jučer je odigrana predstava, točnije, praizvedba predstave čiji tekst se temelji na romanu Sanje Lovrenčić.

Preminula je jer je tako odabrala. “Rečenica obuhvaća svijet”. Ivanine riječi i rečenice su je nadživjele. Ova predstava je dokaz tomu, ali i dokaz kako jednu ženu čini puno bogatiji život nego li to sama odaje, nego li to okolina prepoznaje.

Predstava ”U potrazi za Ivanom” - sažet je bogat unutarnji život Ivane Brlić Mažuranić s naglaskom na tri sastavnice (dijela ličnosti, identitetske osnove, perioda života, lica jedne osobe koju čini karakter(i)) od kojih je jedna razigrana, vesela i euforična, jedna je ozbiljna, izvanjska, prepoznatljiva u perceptivnom smislu s jasnom aluzijom na najpoznatiju sliku ove plodne književnice na kojoj se doima kao dama odmjerenih manira, dok je treća izrazito melankolična, zabrinuta. Ne zaboravimo koliko je u ovome kontekstu važan i njezin dnevnik tj. koliko su važni dnevnički zapisi, njihova uloga.

Na sceni smo bili u mogućnosti vidjeti tri glumice koje su s vrlo simboličnim rekvizitima ukazivale na sve značajne epizode ili smisao djelovanja/radnji Ivane Brlić Mažuranić: klupko kao vezenje života i vezenje priče, kofer - kao simbol bolnih uspomena, muški kaput koji je simbolizirao muža, epizodni likovi koji su bili smješteni na pokretni stalak i nestajali s njega, djeca kao sačinjene male odore koje je glumica smještala u dječja kolica, a ona koja su preminula su smještena u isti kofer bola, lampa na kojoj je kasnije bila zalijepljena slika/aluzija na grad pa prema tome kad je grad svijetlio mogli smo prepoznati uzbuđenje na sceni te je došlo do ukazivanja na mladu književnicu (ili veseo dio ličnosti), uzbuđenu, radosnu, zaslijepljenu svjetlošću grada, užurbanošću, radni stol na kome je pisala i iznad koga je pišući iskazivala najveći stupanj zadovoljstva, papiri na koje je pisala, koje je bjesomućno ispunjavala gubeći se u njima sva unesena u vlastitu kreativnost, knjige, likovi iz ladice, ...u pozadini su se mogli čuti primjerice i glazba i dijelovi teksta iz književničinih djela kao i pojedine godine koje su predstavljale istaknute godine u Ivaninom životu sukladno s onima u svijetu.

Glumice Katarina Perica Kirin, Marina Kostelac i Matilda Sorić sjajno su odigrale svoje uloge jer nije bilo potrebno dekonstruirati posebnom gledateljskom afirmacijom njihova stanja prepuna raspoloženja koja su nosile. Nije bilo potrebno “učitavanje” u postojeći tekst ove biografske drame, nisu bile potrebne intervencije u misaonom spektru gledatelja. Dovoljno je bilo gledati da bismo kasnije na ovaj način, uz pomoć sjećanja obuhvatili sve ono što smo gledali. Povijesni kontekst sačinjen od konkretnih godina uz pomoć kojih smo mogli doznati što se događa na općem planu, globalnijem kao što je godina rođenja Ivane Brlić Mažuranić ili pak godina Prvih zimskih olimpijskih igara, pripada jednoj viziji o Ivaninoj univerzalnosti (u)temeljenoj na zbivanjima koja je se čas tiču, a u nekim slučajevima ona su dio s kojima Ivana nema direktne veze s obzirom na unutarnje nemire, proživljavanja svoga svijeta prepunog doživljaja tužnih napose ali i sretnih na trenutke, spokojnih događaja i sjećanja. 

Koliko je Ivana Brlić Mažuranić uistinu bila slobodna od stega tradicije, stega obiteljskoga ugleda, patrijarhata, velikog broja trudnoća, depresije i melankolije, euforije prilikom pisanja, majčinskoga glasa “razuma” ili onoga kako treba činiti (vidljivo na sceni kada čujemo Ivaninu korespondenciju s majkom) i koliko je moguće sve to smjestiti na malenu scenu u Kući Brlić, vidjeli smo jučer. Bilo je sve moguće što je autorica teksta zamislila; emotivno, a pred sam kraj kaotično. Dostojanstvena Ivana koja ne ukazuje na lomove u sebi, ona koja komunicirajući sa svijetom iskazuje minumum emocija postepeno se lomi, scenom lete papiri, tuga i sjeta prevladavaju a ona kreativna djevojčica koja piše umukne.

“Smrt na kraju stapa biće”, iako se Ivana Brlić Mažuranić opirala, iako je činila što mora po sebi, iako je činila što mora i zbog obitelji, zbog okoline. Preminula je jer je tako odabrala. “Rečenica obuhvaća svijet”. Ivanine riječi i rečenice su je nadživjele. Ova predstava je dokaz tomu, ali i dokaz kako jednu ženu čini puno bogatiji život nego li to sama odaje, nego li to okolina prepoznaje. Život Ivane Brlić Mažuranić ponekad je potrebno oživjeti na sceni kako bi ostale žene dobile glas i mjesto koje im je dano, a koje im se često oduzima. Život Ivanin je i život spisateljica - majki, kćerki, supruga (...) život borbe sa sobom - stalne borbe...