SLAVONSKI BROD - U četvrtak, 21. rujna, s početkom u 19.30, u Kući Brlić u Slavonskom Brodu, upriličen je vrlo aktualan dramski omnibus „Tri žene” teatra Fort Forno, autorice i dramaturginje Vedrane Klepice. Za režiju je bio zaslužan Robert Raponja, a za vizualni identitet Leo Vukelić.

Mario Boić

Zašto ga nazivam aktualnim? Jer svjedočimo poplavi lažnih vrijednosti koje se nameću kao vrlo važne, štoviše neizostavne, u životima mladih žena. Važnost fizičkog izgleda, prije svega sa značajnom količinom površnosti u shvaćanju vlastitoga identiteta. Ali nije tu jedini problem. Društvo namećući ideologiju površnosti u odnosima, ideologiju netransparentnosti između želja i onoga što se nudi kao rješenje problema - naglašavanje konzumerističkog duha, brze zarade, brze slave, zapravo žene sputava u izražavanju kreativnosti, u izražavanju bitnijih ideja na kojima počivaju njihove svakodnevne aktivnosti.

Mario Boić

Kroz tri različita karaktera, tri različite žene: Dragojlu Jarnević, Mariju Jurić-Zagorku, Ivanu Brlić Mažuranić, a u izvedbi Blanke Bart, Tatjane Bertok Zupković, Helene Minić Matanić. Izrazito različite žene na sceni Kuće Brlić, različito odjevene, različitoga vokabulara, različitoga backgrounda. Devetnaesto stoljeće i početak dvadesetog stoljeća na našim prostorima je vrijeme kad žene nisu zauzimale javni prostor „muškog svijeta”, ali isto tako, to je vrijeme neobrazovanosti, vrijeme izrazite nejednakosti i jaza između dobrostojećeg i siromašnog ili siromašnijeg tzv. „običnog” svijeta kojemu je važnije bilo „spojiti kraj s krajem” negoli razmišljati o velikim društvenim izopaćenostima.

Mario Boić

Iz predstave se jasno vidi kakvi stavovi proizlaze iz susreta s poznatim imenima kao što su Trnski, Gjalski... Susrećemo dozu prezrenosti, dozu nerazumijevanja i veliku borbu za opstanak na književnoj sceni, na društvenoj sceni uopće. I ono što je najvažnije – pitanje vlastitoga bitka u svemu tome, izgradnja jastva na razini oporbene frakcije koja će kasnije imati veći utjecaj u razumijevanju statusa žena. Danas kad vidimo te tri žene i znamo nešto više o njihovom životu, možemo pretpostaviti kolike su to unutarnje borbe bile, a u predstavi je to očigledno. Čas čujemo općenite informacije pitajući se tko govori, čas čujemo glas glumica koje vrlo angažirano utjelovljuju likove. Glumice su dolazile na scenu tako što bi svaka završila svoj dio predstave da bi na kraju, naravno, stajale sve tri na sceni gdje je njihova nejednakost u fizičkom i karakternom smislu pronijela ideju o istinskoj jednakosti žena, jednakosti ljudi koji sigurno imaju svoje mjesto u svijetu unatoč nejednakostima po kojima smo jedinstveni, svatko za sebe.

Jer nejednakost karaktera, nejednakost obrazovanja, samo ide u prilog šarolikosti svijeta i njegovoj ljepoti. Nejednakost ne bi trebala biti povod „ušućivanju”, gušenju naših osobina zbog čega bismo morali biti prilagođeni marketinškom triku o važnom izgledu nasmiješenog i bezbrižnog svijeta. Vidimo li sve nejednakosti i želimo li ih iskreno shvatiti, uočit ćemo hrabrosti individualnih sudbina.

Mario Boić

Bol ovih žena, vidljiva bol Ivane Brlić Mažuranić, očituje se u jecaju svake mlade žene koja ne može slobodno reći: nisi u pravu! Šutnja ponekad nije zlato, ona je jecaj u sebi, prešućena bol koja na kraju znači smrt. Baš kao kod Ivane Brlić Mažuranić. I tako, na sceni Kuće koja je po njoj dobila ime, u predstavi, vidimo ženu koja se svlači ostajući u bjelini. Krinke su pale, Ivanina patnja kulminira. Simbolično, svlačenje je odbacivanje okova prošlosti, maski i vidimo krhku ženu na izmaku snaga. Ali istovremeno vidimo oslobođenje ili barem njegov početak. Vidimo ženu u svoj njezinoj biti. I to je ta vrijednost i poruka. Nasljeđe ovih žena je: hrabrost. To nasljeđe shvatimo ozbiljno.