BITI odrastao često znači odustati od jednostavnih, „običnih“ želja i postupaka. Biti odrastao znači imati stav, biti ozbiljan i pribran, imati na sve spreman odgovor, a sve ono dječje zatomiti – zaigranost, radost zbog sitnica... a zapravo se u svima nama nalazi dijete, jednako spremno za izazove i igre kao kad smo i izvana bili maleni; jednako krhko i osjetljivo.

Upravo to je jedna, ali samo jedna, od pouka fantastičnog jučerašnjeg druženja s pripovjedačicom Elizabetom Alković. Ova jednostavno divna žena, odrasla žena - djevojčica, zaigrana,  vesela, navela je posjetitelje slavonskobrodske Kuće Brlić na pitanje koliko smo spremni uroniti u unutrašnjost svoga bića i potražiti dijete koje će od dragosti poželjeti biti zagledano u plavetne visine, u let ptica, u širinu slavonskog polja... poželjeti stati, jednostavno stati, u pticama tražiti prijatelje koji ne očekuju puno osim mrvica dobrote. Te mrvice dobrote, sasvim obične kao mrvice kruha ili kolačića kao u priči Ivane Brlić- Mažuranić: Polje milosrđa. Tu priču, odrasli, ali i djeca, jučer su slušali s velikom pažnjom jer je pripovjedačica sa zanosom, nehinjenim entuzijazmom pripovijedala u ulozi velike Ivane Brlić-Mažuranić. Djevojčica Draguša iz priče, njezino milosrđe, konkretno materijalno siromaštvo, a duhovno bogatstvo, inspirirali su posjetitelje da nakon pripovijedanja jednostavno kažu: divno! I bilo je tako.

Elizabeta Alković pozvala je posjetitelje neka zauzmu mjesto, gotovo svakome se obrativši uputila je smiješak dobrodošlice. Vidno uzbuđena, nakon pozdrava, prelazeći postepeno u ulogu pripovjedačice i spisateljice krenula je u priču o djevojčici koja je nagrađena blagodatima materijalnoga Božića jer je bila dobra, požrtvovna. Priča bake Mande, priča u priči, pripovjedačka moć, simbolika „magičnog praha” rasutog po posjetiteljima, kolačića kojima su bili ponuđeni... sve, baš sve je bilo jednako kao i priča: neponovljivo iskustvo.

Smisao Božića, često nagrđen materijalizmom, hrpom „visećih djedova Božićnjaka”, lampicama koje su lijepe, ali su samo svjetlo bez tinjajuće dobrote u sebi... ovim činom dobiva dimenziju više na onoj duhovnoj strani: blagoslovljen je Božić kad smo dobri, ne kada dajemo višak hvaleći se dobročinstvima, ne kada smo prebogati pa zaboravljamo na smisao jednostavne topline doma u krugu obitelji, ne kada… ne vidimo sve ono što nas okružuje, a to je nepatvorena ljepota prirode koju smo dobili  a povrjeđujemo je besmislenim postupcima. Dijete u nama može biti zagledano u visine, može biti zaigrano kada se nasmiješimo slučajnim prolaznicima baš kao što je učinila pripovjedačica Elizabeta Alković. Njezin široki osmijeh i blagost, želja da prenese pouku priče odraslima puno je teži zadatak nego kada pred sobom ima djecu. Jer i odraslima se priče pričaju stalno, ali te priče često su nesretnoga završetka te im nedostaje pouka. Te priče su priče o lošim iskustvima koja završavaju još gorim, o nesrećama, o svim oblicima siromaštva, o svemu što bismo najradije zaboravili.

Zato sam izuzetno sretna jer sam jučer imala priliku čuti priču koja me inspirirala na neko drugačije viđenje pripovijedanja odraslima. Jer dijete u nama nije dijete koje trebamo zaboraviti, ostaviti ga ispred vrata ne bi li nakon drugo vremena dočekalo ulazak u toplinu. Naše srce će uvijek naći put djetinjeg postupanja koje je neporočno - kada ljubimo istinski, duboko. Nije važno je li ova priča istinita, a očito nije jer je plod mašte, spoja magične i kršćanske simbolike. Baš tako kaže i baka Manda iz priče: „ne znam, janje moje, je li ta priča istinita” (…)

Potrebno je očistiti srce za Božić, vratiti ga iskonskome: dobroti.

U tome je najveći smisao priče koju smo jučer slušali ali i smisao našega života. Smisao Božića...

Priča završava riječima „istina je da je svaka zemlja blagoslovljena koju dobar čovjek gazi”.

Ako je to najistinitija istina istine, a jest... neka bude tako. Probudimo dijete u sebi. Budimo naivno dobri, barem ovoga Božića. Vratit će nam se stostruko, samo ako smo dobri - jer takvi jedino i trebamo biti.

Galerija umjetnina Grada Slavonskog Broda