ČOVJEK od krvi i mesa, sklon sebičnosti, nađe put altruizmu tako što podastirući svoje iskustvo drugome, u najintimnijim ispisu sjećanja, u nitima mašte koja ih povezujući i reispisujući, daruje dio sebe. U tome nema ništa novo jer svi mi ponekad pripovijedamo nama samima, djeci,... svoja iskustva želeći ostaviti poneki trag ili zaključak o minulom vremenu kada smo onomad bili mladi i drugačiji... s tim da mladost možemo čuvati u sebi i napajati se njome tražeći nove izazove života, nova rješenja.

Upravo je tako Brođanin, glazbenik Vlatko Balošić napisao zbirku priča „Ispovijest odraslog dječaka”. Te vrckave priče s dozom ozbiljnosti „odrasloga djeteta“ ili muškarca koji odbija odrasti pratimo u ispisu o djetinjstvu i mladosti, doznajući mnogo o okolnostima sazrijevanja u vremenima kada je sve bilo bitno drugačije. Druga se glazba slušala, naše su majke i bake drugačije pojmile živote... sve je bilo ovijeno nekom „zdravom“ pojavnošću u okvirima bivanja na periferiji, bivanja u manjem gradu gdje se poznaju ljudi, prilaze jedni drugima noseći sa sobom sebe kao teret, ali i kao riznicu iskustvenoga.

Čitajući ovu zbirku priča, slučajno se sjetih Ujevićeva „Pobratimstva lica u svemiru” gdje piše: „Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!/One u drugima žive (…) Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.“.

Ujević piše o sličnostima u ljudima, o povijesti duša koja je vidljiva mada želimo biti drugačiji, biti svoji, jedinstveni. Naravno, nitko ne poriče istinu da jesmo jedinstveni u vlastitoj opstojnosti, ali s druge strane, jesmo i slični jer želimo biti drugačiji, biti za sebe - jedinstveni s jedinstvenim životnim kodom. Nekad nam ide u dokazivanju naše autentičnosti, nekada ipak ne. Sve ovisi od želje da budemo što jednostavniji u pristupu životu i sebi samome. Upravo tada možemo biti više autentični ili jedinstveni po sebi.

Poruka (o) jedinstvenosti jest i poruka Vlatka Balošića. On je u svome pristupu jednostavan, otvoren i baš poput odrasloga dječaka ispisuje stranice i stranice svoga iskustva sa sobom i drugima. S velikom nježnošću spominjući članove obitelji piše o nečemu što se podrazumijeva, ali ima itekako veliko značenje u percepciji... a to su ljubav i nesebičnost. Ponekad su dovedeni do krajnosti, upravo do patetike shvaćanja samoga sebe i okoline, ali baš zato takva patetika dovodi do osvjetljavanja dječačke zaigranosti, nepretencioznosti pripovijedanja ili jednostavne dječje želje da se bude drugačiji, čak superheroičan (Mošus i Jasmin) u idliličnoj stvarnosnoj podlozi bivanja. Početak namijenjen čitatelju i raskrinkavanje ili ogoljavanje pred njim očekuju bivanje na Otoku Vječne Mladosti lišenom „zavisti, ljubomore i bio kakvog natjecanja (u kojima je nužno - netko poražen)“...

I uistinu, ova iskustva nisu neka iskustva nerazumljivog svijeta velikih divova čovječanstva ili onih koji to žele biti. Nekonvencionalnost u izražavanju tim više postiže intiman odnos pisca s čitateljem, brišući mogući pripovjedački jaz ili distancu među njima. Čitatelj je uvučen u priču kao kada bi sjedio u kafiću i slušao priču slučajnoga, pridruženoga člana za stolom. Slike iz albuma sjećanja uz prizivanje mladosti nisu karakterom teška, puna ozlojeđenosti ili patnje, mada loša iskustva, tuga i razočaranost pronalaze svoj put.

Više je tu prisutna radost zbog proživljavanja još jedne mladosti, zbog sjećanja koja su živa u opisanim slikama. Jer, proživjeti mladost još jednom znači ne miriti se sa stagnacijom, sa starošću te priznati kako nema više pomaka i živosti.

Vlatko Balošić u ovim pričama, u ovome bivanju kakvo god da ono jest, želi živjeti, želi proživljavati iako na jednom mjestu kaže kako je to vrijeme bilo „kad smo imali tako malo, a tako puno”- što znači da je pomiren s činjenicom o prolaznosti, o nenadoknadivoj prošlosti,... no ipak želi živjeti jer se život - kako piše - vratio... Možda je poruka čitateljima upravo u tome. Da ne zaborave na vrijeme, nego da ga zadržavajući u sebi vrate percepciji mladog sebe: vrijeme ne prolazi, ja ne starim, ja živim.

Ili kako bi Animatori zaključili: „Ostat ću mlad“ usprkos svemu.