JOŠ uvijek je moguće u slavonskobrodskom Cinestaru pogledati film „Šesti autobus“. Film Eduarda Galića zasigurno nije ostvarenje koje će moći izazvati olakšanje nakon gledanja. Tema: rat, žrtva Vukovara, kaotičnost te mnoštvo pitanja ne mogu nikako pomiriti ovo umjetničko djelo, ne izuzeto iz mašte, sa stvarnim težnjama čovjeka koji nakon svakog pitanja, koje je u ovome slučaju konkretno, očekuje isto tako konkretan odgovor.

Ograđivanje od stvarnosti koje je dozvoljeno u „mjeri umjetničke slobode“ neće moći zadovoljiti one koji tragaju za istinom jer istina je odaslana s jedne „adrese“ stvaraoca, a odstupanja se smještaju u kontekst gledanja s određene točke gledišta koja nije rezultat proživljenosti nego rezultat istraživanja.

Eduard Galić je godinama istraživao ovo područje tj. vukovarsku tragediju tako da se film može shvatiti kao jedno gledanje ili uprizorenje nakon svog truda uloženog u potragu za odgovorima na pitanje. No, kako to biva kada tražimo ili želimo naći konkretno i određeno a nailazimo na beskraj novih pitanja i razmatranja danih odgovora tako je i ovdje slučaj. Nakon pogledanog filma ostaje gorak okus u ustima... ustvari, ostaju težina, slike rata, nasilja, besmisla kao krajnji kvaziodgovor - ponovo nezadovoljavajući. Oni čija sudbina je zahvaćena ratom vjerojatno će naći mnoge zamjerke: neautentičnost, prenaglašenost, nedefiniranost, površni odnosi ili opća mjesta.

Takav stav je razumljiv i očekivan kada čovjek izmučen ratnim stradanjima svakodnevicu puni sjećanjima na sve što je prošao. Onda ovakav film može izgledati kao šamar proživljenome, istinskome iskustvu stvarnih ljudi koji su izgubili tolike članove obitelji i koji su žigosani ratom. Međutim, ne treba biti odveć kritičan, niti gledati film isključivo kao ogranak nečijih misli tko je izostavio odgovore, a pitanja nametnuo drugima da se njima bave dok kopaju po svojoj prošlosti.

Zasigurno su sva ta opća mjesta bila prisutna i u ratu koji kaotičnošću živi i napaja se njome rušeći dinamiku i harmoniju mira.

Naglasak na nestalima prije svega, pad Vukovara te sve elementarne kauzalne korelacije između ljudi i događaja fokus ne smještaju na pozicije dobrih i loših glorificirajući očitu „ispravnu“ stranu. Baš ovaj film kao da se ograđuje od jeftinih trikova pro et contra gdje detalj prevagne u definiranju onoga naočitijeg, a to je kaos i snalaženje u kaosu.

Ondje ne postoje samo dobri ili samo loši.

Postoje i oni koji pokušavaju balansirajući između svoga osjećaja za ispravno i onoga što se od njih očekuje ići tankom linijom preživljavanja, vraćanja duga ili dokazivanja „čovječnosti“. Naravno, mikrorazina odnosa naglašena između Vukovaraca „Srba“ i „Hrvata“ dovedena je zato do razine suosjećanja, žala što baš taj „Srbin“ koji je jednom pomogao nije to učinio više puta, nije odustao od zla, nije se odupro zločinima. Ali rat ovdje, ovakav, u filmu „Šesti autobus“ ne ostavlja prostora za romantične vizije zla koje se transformira u dobro tako da odjednom mijenjajući ličnost daje gledatelju mogućnost „za navijanje“ novotransformiranoga.

Ne, ovaj film je puno više. On naglašavajući kaos na makrorazini, prenosi isti na mikrorazinu - u centralne likove kojima naposljetku nije jasno zašto - čemu rat i ratovanje.

Poznajući kretanje ili početak, osviješteni o tome čemu obrana, o onome što i danas znamo, najveća pouka filma jest da se ne ponovi. Šesti autobus u kome nestaju ranjenici iz bolnice postaje simbolom nasilnog prekida, ne jednoga života, nego cijelog niza života povezanih individualnom sudbinom. Ta individualna sudbina je povezana sa svime što dođe u doticaj s njom. Rat nije samo izvanjska prijetnja, nije trenutak zatočen u vremenu, on se nastavlja u ljudima jer akumulira mržnju i netrpeljivost.

Zašto? Jer konkretnih odgovora nema koji bi mogli objasniti zašto su toliki ljudi izginuli i zašto su tolike sudbine svedene na život u prošlosti. Zato je ovaj film vrijedan: on se odupire kaosu mada ga „žestoko“ naglašava. On ga želi objektivizirati kroz poruku: ne ponovilo se.

Uz glumce Marka Petrića, Zalu Đurić, Živka Anočića koji se smatraju osobito bitnima u ovome filmu, zasigurno je potrebno spomenuti i mladog Brođanina Pavla Matuška u ulozi zlikovca Štuke.

Intrigantna je ta uloga, mračna i zastrašujuća, ali i vrlo kontroverzna zbog nejasnog cilja suđenja gdje prokazuje svoje suborce djelujući kao hinjeni pokajnik. Matuško je zaista bio uvjerljiv zlikovac koji iskazuje svoju moć tako što pomaže i smiluje se Josipu (Marko Petrić), znajući perverzno da Josip ne može zahvaliti niti osjećati zahvalnost jer je jedan od „odabranih“ preživjelih. Sjajna uloga koja dokazuje do koje granice seže ljudska zloba, ljudsko „igranje Boga“.

Svakako vrijedi pogledati film zbog svih detalja kojih je prepun. Nije on površan kao što bismo pomislili. Film dokazuje kako je moguće živjeti nakon rata. Kako je moguće preživjeti Vukovar.