SLAVONSKI BROD - „U knjigama je život kojeg mnogi od nas nisu živjeli, ali kada je pročitamo, onda imamo dojam kao da jesmo. Iz knjiga sam u mladosti najviše naučio." - kazao je na sinoćnjoj promociji svoje zbirke priča „Ispovijest odraslog dječaka" Brođanin Vlatko Balošić, široj javnosti poznatiji kao glazbenik.

Sve one koji nisu proživjeli kasne sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, Vlatko svojom knjigom vraća upravo tamo. Izdana prije dvije godine, zbog pandemijskih je ograničenja u rodnom gradu autora predstavljena tek sada - u dvorani Gradske knjižnice Slavonski Brod - nakon što su je već upoznali zainteresirani u Đakovu i Zagrebu.

- Nisam velika faca, ali svatko sebi jest faca. Ne mogu pričati o drugima, nego o sebi pa to i je jedna takva priča. Glazba me odgojila, kroz nju sam stekao sve socijalne kontakte, kroz nju sam odrastao. Da nije bilo nje, ostao bih introvert, tip koji se ne usudi bogznašto u životu. Puno sam se trudio oko glazbe, a poklopilo se da sam živio u vremenu kada je ona bila prilično tražena i popularna. Ispalo je da sam samog sebe promovirao kroz glazbu, bendove i plesnjake. Zbog toga sam dobio samopouzdanje, ali nisam se umislio - kako mi neki predbacuju. Sve je tada bilo drugačije. Čini mi se kao da su i boje bile drugačije. Ne mislim pritom na društveno-političko uređenje jer to nema veze s tim. Ali ima veze s trenutkom u povijesti planete. - o dijelu svoje mladosti i 'zlatnim osamdesetima' kazao je Vlatko Balošić.

Na pisanje su Vlatka najviše potaknuli prijatelji te - kako je sam kazao - „anđeli čuvari" koji su i dan-danas uvijek uz njega; prate ga uvijek na njegovu putu - ponekad svijetlom i punom smijeha, a ponekad tmurnom i tužnom.

- Vlatko i ja počeli smo se družiti krajem srednje škole, što se - u manjem ili većem intenzitetu - nastavilo do danas. Posljednjih osam godina ta su druženja postala češća, a iz njih su proizašle priče. Nagovorila sam ga da ih zabilježi. Već u školskim danima pokazivao je stilske odrednice koje su i sad prisutne. Najbolje su mi priče u kojima Vlatko govori o sebi bliskim osobama jer su vrlo emotivne, pitke, istinite, tu nema distance i kalkulacije, duhovite su,... I meni nedostaju osamdesete koje su bile intenzivne u svakom smislu pa su kao takve i zauvijek obilježile našu generaciju. - kazala je Blanka Rajšić, Vlatkova prijateljica iz srednjoškolskih dana koja ga je potaknula na bilježenje uspomena i izdavanje knjige.

A živjela je njihova generacija u punom smislu te riječi. Seoske zabave, plesnjaci pa i disko era - čini se kako je u jedno desetljeće zbijeno nešto što je moglo dati materijala i za više njih. Uistinu su pravi sretnici oni koji takve žive uspomene i mladenačke anegdote - umjesto u mobitelima i na ekranima - zauvijek čuvaju u srcu.

- Dok sam ja svirao - krajem sedamdesetih i čitave osamdesete - bilo je jako puno studenata u Donjim Andrijevcima, Vrpolju, Garčinu, Oriovcu,... tamo su bile elite obrazovanih ljudi i inteligencije koliko hoćeš. Zabave koje su se tamo održavale nisu bile proste seljačke zabave, nego je sve - na neki način - bilo urbano. Puno ljudi iz grada odlazilo je na zabave po tim mjestima. Bilo je moderno da razredi srednjih škola prave zabave na selu kako bi skupili novce za ekskurziju ili nešto drugo. Bio im je to odličan izgovor da budu bez roditelja i da se lijepo zabave. Uvijek je bilo 50-60 ljudi iz Broda na tim zabavama jer im je bilo zabavnije tamo nego u gradskim diskotekama gdje od glazbe nisu mogli ni pričati. Sadržaj je bio bitan. Te zabave imale su bitnu sociološku ulogu. Policija nas tada nije dirala jer su zbog tih svirki omladinu imali na jednom mjestu i pod kontrolom. - opisao je Vlatko tek dio svojih sjećanja, posebno žaleći za onim glavnim akterima svoje mladosti kojih danas više nema.

Tu su mladost i energiju usmjeravali roditelji, ali i profesori. Poznata gimnazijska profesorica, s užitkom je sinoć pričala o svojim bivšim učenicima.

- Pisao je puno. Zadnji je izlazio iz učionice. Školske su zadaće bile duge, duge. Kod kuće sam ih čitala po pet puta. Nisam znala da li da ga pohvalim ili pokudim. Sjećam se tog rukopisa, i danas mogu vizualizirati kako su izgledale. Ostavljala sam ih postrani kako bih ih čitala kad je mir u ulici, kad sam više koncentrirana. U mnoštvu učenika koji vas sudbinski zapadnu, uvijek imate nekoga tko vas iritira, smeta, nije onakav kakav očekujete da bude, no kada se sve ohladi, stvori se posebna veza. Njegove misli i stvaralačka fantazija bili su takvi da sam morala prekrižiti čitave odlomke jer je bilo nemoguće pratiti taj tijek misli. No, ipak je nešto naučio, uspjela sam ga usmjeriti. Vidljivo je to i u ovoj knjizi. - kazala je na promociji Vlatkova srednjoškolska profesorica, Marijana Kolundžić.

Mada svatko najviše cijeni upravo svoju mladost i najboljim proglašava upravo vrijeme u kojemu je njemu bilo najposebnije i najljepše, neminovno je kako današnji klinci neće imati onaj tip uspomena koje je u svojoj zbirci zabilježio Vlatko Balošić. Za sebe, ali i za njih, on će - stoga - nastaviti pisati pa možemo očekivati još sličnih djela iz 'pera' tog osebujnog Brođanina.