SLAVONSKI BROD - Malotko zna gdje je Briševo. Malotko zna što se u njemu prije 28 godina dogodilo. A dogodilo se takvo zlo da je za njega trebao i morao čuti cijeli svijet. Zašto nije - možemo samo nagađati, no 68 mještana tog miroljubivog sela Hrvata katolika u bosanskohercegovačkoj Općini Prijedor, tijekom 24. i 25. srpnja 1992. godine, zauvijek je izbrisano s lica zemlje i zaboravljeno. Među njima je bilo četrnaestero žena i dvoje djece.

O tom zlodjelu, ujedinjeno, knjigu su napisali i večeras je slavonskobrodskoj publici predstavili - Frano Piplović, voditelj studija Europske akademije Banjolučke biskupije i Ivo Atlija, Briševljanin, svjedok tragičnih događanja i svjedok Haškog tribunala u predmetima Stakiću, Karadžiću, Miloševiću, Mladiću, Taliću, Brđaninu i ostalim zločincima. Djelo o istinitom događaju nosi naslov Briševački mučenici. 

- Ova je knjiga jedna vrsta moralne obveze koju sam samom sebi zadao kada sam saznao za taj zločin. Ranije sam smatrao kako sam vrlo dobro informiran jer sam cijeli život radio u informiranju, pisao nešto, ali za taj zločin nisam znao jer je, vjerojatno zbog nekih debelih razloga, bio obavijen velom tajne. Dao sam si zadatak da pokupim dokumente i saberem informacije u jednoj knjizi koja će poslužiti za kvalitetno memoriranje tog zločina kako se on više nikad ne bi ponovio, kako bi se žrtva ispoštovala. Ovdje je uistinu riječ o malim ljudima, seljacima, domaćicama, rudarima,… Treba upozoriti svijet da oni nisu mravi da ih netko tako uništi, zgazi i da nitko više za njih ne pita. Cijelo je selo uništeno, a da rata tamo nije ni bilo. Riječ je o ciljanoj aktivnosti koja je provedena s puno mržnje. Trebalo mi je puno vremena da se ljudi s kojima sam razgovarao oslobode jer su doživjeli traume gledajući sve što se događalo njihovim najmilijima, ali uspio sam prikupiti četrdesetak svjedočanstava i nešto državnih dokumenata i fotografija. - kazao je Frano Piplović, jedan od autora.

Prvi takav državni dokument govori o ekshumaciji koju je radio Kantonalni sud u Bihaću i time potvrdio iskaze svjedoka. Naime, po žegi i vrućini, u srpanjskim danima, preživjeli su mladići sahranili sve pobijene mještane i napravili privremene grobnice, čime je - barem donekle - sačuvano njihovo dostojanstvo, ali i tragovi zločina. Do danas za zločin nitko nije procesuiran.

- Još uvijek nemamo pravdu. Dvojica zapovjednika, Basara i Ančić, su u Beogradu i Srbija ih ne želi isporučiti. Iako je to pojedinačno najveći zločin u Bosni i Hercegovini, malotko je za njega u Hrvatskoj znao. U dan i pol ubijeno je 68-ero mještana. U drugom izdanju knjige dobio sam nove podatke koji pokazuju kako je sveukupno bilo 77 osoba koje su tada ubijene. Ipak, oni ni danas nisu među žrtvama kojih se sjećamo. Zato sam, u dogovoru s banjolučkim biskupom i crkvom koja je tamo mučena i osakaćena, uspio sabrati materijal za drugo izdanje prošireno sa četrdesetak stranica. Dobili smo nešto srpskih dokumenata izrađenih prije samog napada. Knjiga ima povijesno značenje, no tko će i kada presuditi zločincu, to je na političarima. Ovo ostaje poraz svim političarima i politikama jer se na ovakav način prelazi preko žrtve malog, gostoljubivog, mirnog čovjeka koji nije širio mržnju. - dodao je Piplović, naglasivši kako, sa srpske strane, nitko nije evidentirao da su ti ljudi nekad živjeli na tom području, a da ih tamo više nema.

O sadašnjici Briševa koja je gotovo nepostojeća zbog zamrznutih trenutaka prošlosti, progovorio je i nekadašnji briševski župnik.

- Kao župnik ove župe, svjedočio sam pustoši koja je ostala te me iznimno žalosti da ni 25 godina nakon ovog strašnog događaja, nitko nije odgovarao za zločin. Drago mi je što je ova knjiga put prema rasvjetljivanju briševačkog zločina. Dok se prošlost ne raščisti i ne razriješi, ne možemo gledati u budućnost. Selo Briševo je, nažalost, danas pusto, no Briševljani su ljudi vjere, ljudi oprosta i siguran sam da će Bog istinom nagraditi njihovu žrtvu te da će na kraju pravda pobijediti. - kazao je na predstavljanju knjige donDražen Mirčić koji je jedno vrijeme službovao u Briševu.

Kada su u pitanju strašni detalji zločina, spomenut ćemo samo kako su, prije ubojstva, gotovo sve žene su silovane, dok su muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, ušiju i drugih dijelova tijela. S lica zemlje, među ostalima, izbrisane su u Briševu četiri cijele obitelji: Matanović, Atlija, Dimač, i Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač.

Mnogi taj zločin zovu najgorim prema Hrvatima tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Briševu je tada živjelo 370 Hrvata, 16 Jugoslavena, sedam Srba, jedan Bošnjak i jedanaestero 'ostalih'.

Najviše, ipak, pogađaju bolna svjedočanstva o izbrisanim sudbinama i zaboravljenom zločinu te predosjećaj da za zvjerstva nitko nikada neće odgovarati. Preostaje jedino sjetiti se žrtava i tako odati počast onomu što su bili na ovoj planeti na kojoj je čovjek čovjeku najveći neprijatelj i opasnost.

„Ubiti starog i nemoćnog Iliju Atliju, hendikepiranu  Marijanu Luciju, vesela i zaigrana dječačića Gorana Matanovića ili Buzuke od kojih je Marko, odveden od kuće prema Ljubiji, ubijen i nađen spaljen do neprepoznatljivosti. Izgorjelo mu je gotovo 2/3 tijela. Ubiti Matu koji je imao gips na nozi do prepona i teško hodao čak i pomoću štake... ubijen je rafalom sjedeći na stolici ispred kuće Marka i Vikice Buzuk. Silina i količina kuršuma ispaljena u ovog mirnog i dobrog čovjeka zabila je štaku u njegovo staračko, nemoćno tijelo. Ubiti Fabijana, Peju, Stipu, Jozu, Katarinu, Maru... ubiti širok osmijeh težaka… boli više od bola... ubiti 68 mještana, razne dobi i spola - od djece do staraca. Zapaliti 65 obiteljskih kuća i briševačku rimokatoličku crkvu. Ubijati na mjestima gdje su žrtve uhvaćene, ubijati nad grobnicama koje su pobijeni mještani  sami kopali, mještane zatući do iznemoglosti, noževima im presijecati tetive na rukama i nogama, živima odsijecati meso s tijela, klati ih, ubadati noževima po tijelu, odsijecati noseve, uši, spolne organe, parati trbuhe, lomiti rebra, ubijati ih drvenim toljagama i krampovima. Primoravati  majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima. Silovanjem ubiti sve mlađe žene i djevojke. Ubiti poljodjelca, ubiti rudara i ubiti radnika. Onih nekoliko preživjelih... oni koji su pribranošću... ili čudom… izbjegli pokolj, a svjedočili mu, pokopavali su mrtve tamo gdje su ih i našli... pod pucnjavom, strahom i neizvješnošću. Jedni su ukopavali stradale, drugi stražarili, zajedno su se izložili riziku i nadživjeli zločin. Briševljanska priča, jedna u nizu… kao kozaračka ili prijedorska… i dalje nosi sve krikove, jauke, zapomaganja, smrad zapaljenih leševa starih, nemoćnih, oboljelih, žene i djece. I još uvijek vonja... teško je to,  preteško je to." - riječi su Drage Perkovića, objavljene na službenoj internetskoj stranici Udruge Briševo koje najbolje opisuju srž zločina.