„ZADNJIM danima ljeta, 16. FAK šeta” – glasio je moto ovogodišnjeg FAK-a u organizaciji Satiričkog kazališta Slavonski Brod (SKM). Već 28. kolovoza u 20.15 počelo je otvaranje te spuštanje zastave da bi jučer (2. rujna 2023.) nakon svečane dodjele nagrada zastava ponovo bila dignuta. Razmišljajući o tome čemu taj obrnuti proces. Palo mi je na pamet da je vjerojatno riječ o tome kako amaterska kazališta čitavu godinu rade da bismo mi naposljetku pratili na sceni rezultat njihovog rada. Čitava godina je potrebna za pripremu ovoga itekako važnog festivala koji okupljajući amatere dokazuje još jednom, i to 16. put: vrijedilo je! Spuštanje zastave na početku simbolično pokazuje: evo, publiko ovo je za vas, zaustavite se i pripremite, gledajte, slušajte ove rezultate koje vam darujemo i ocijenite ih. Kraj je priprema, zastor se spušta. Publika unesena u predio neočekivanog ili očekivanog samo treba promatrati. Jer ovdje publiku shvaćaju ozbiljno, njezinu ocjenu uvažavaju ne ignorirajući sposobnost u procjenjivanju.
Hoće li se trud isplatiti, hoću li na sceni biti dovoljno dobar, hoću li znati prenijeti emociju teksta, hoću li umjeti prenijeti poruku. Tako se Juda, rastrojen, rastrzan između dobra i zla, pita je li izdao ili nije izdao Isusa. A glumac se pita, jesam li dovoljno pripravan i ove godine, što će prevagnuti, emocija ili će naučen tekst popratiti odsustvo duha. Biti glumac nije lako. Koliko li samo emocija jedan čovjek nosi u sebi, a s koliko se tek upoznaje postepeno. Crvena boja, boja strasti, kao kod Jude; plava boja čistoće, jasnoće. I borba, neprestana. Duboko vjerujem da je u danom trenutku glumac lik kojega predstavlja, bio loš ili dobar, on je taj komu treba vjerovati da je takav kakvog ga vidimo. I dakako, iz cijelog tog spektra raspoloženja jednoga lika, u relativno kratkom vremenu potrebno je zaokružiti cjelinu – zbrojiti, oduzeti, zaključiti. Kazalište kao poveznica s unutarnjim životom čovjeka katarzično djeluje. Nismo oguglali na svijet ako svijet gledamo kao dio sebe i sebe kao dio svijeta. Tu višestrukost je moguće obuhvatiti u kazalištu, vrlo kratko s decentnom kostimografijom i scenografijom. Dokaz smo vidjeli jučer, ali i prethodnih večeri, vjerujem. Pomno razrađen program, vrijedni ljudi koji kreiraju čitav festival vraćaju smisao i povjerenje u neafirmiranost nasuprot afirmiranosti kao određenju.
Veliki teatri, često pod zaštitom velikih menadžerskih mašinerija stvaraju ono što se unaprijed određuje kao hvalevrijedno zbog uloženog novca u projekt. Maleni projekti, amaterska kazališta imaju ono što je važno kako bi uspjeli u svojim naumima neovisno o uloženim sredstvima – a to je ljubav prema radu, konkretno, prema glumi, prema umjetnosti. Poljubac umjetnosti mora biti poljubac iskrenosti a ne izdaje... zar ne? Jučer smo u predstavi „Juda Iškariotski” naučili i podsjetili se što je i kakva je zapovijed ljubavi. Međutim, ono puno ekstremnije i pogubnije je činjenica (ponovo iz predstave) da se poljupcem može nanijeti zlo, da ljubav može uništiti.
Ali ova ljubav koju iskazuju svi entuzijasti ovoga festivala, iskreni je iskaz o čovjeku. Jer da bismo ga shvatili, moramo zaći u sve pore njegove ličnosti, čak i mračne strane. A to možemo tako što ćemo znati prenijeti sve te karakteristike pojedinca. Laicima je teško unositi se u tuđu sudbinu i nerado o njoj razmišljaju. Glumci lakše podnose varijacije raspoloženja, ali zato humanost pokazuju kroz bezrezervno iskazivanje karaktera. Ne moram biti takav, ali moram pokazati kakav je to čovjek – to je misija. Ne zaboravimo da se neprestana borba dobra i zla odvija u nama svakodnevno, nesvjesno, svjesno. Ali mi zaboravimo od čega smo sačinjeni.
Glumci nas podsjećaju kakvi trebamo ili ne trebamo biti i taj „tečaj” ponašanja ovdje je gratis. Kao što nešto dobijete gratis u trgovini, ovaj poklon gratis je bonus na naše urođeno i neurođeno, otklonjeno i neotklonjeno ponašanje, razmišljanje. Složenost bića pokazana u kratkom vremenu? Da, moguće je jer u kazalištu je sve moguće. Ovdje je moguća prisnost, razgovor, zaista prijateljske manire koje dokazuju kako je naposljetku čovjek puno više no što smo ponekad spremni priznati.
Za kraj ovoga osvrta o ovim kazališnim entuzijastima, ostalo je navesti nagrađene i poželjeti sreću unaprijed, dogodine, do novoga početka FAK-a i spuštanja zastave.
NAJBOLJA SCENOGRAFIJA:
POETSKI TEATAR OBRENOVAC, za predstavu „Na točkovima”
NAJBOLJA KOSTIMOGRAFIJA:
DRAMSKI TEATAR „SANJARI”, SOMBOR, za predstavu „Prosidba”
NAJBOLJI TEKST ILI ADAPTACIJA TEKSTA:
DRAMSKA SREDNJOŠKOLSKA RADIONICA GRADSKOG KAZALIŠTA POŽEGA
za tekst „Da, pa?”, prema motivima drame „Nula kuna po minuti”
NAJBOLJA SPOREDNA MUŠKA ULOGA:
ALEKSANDAR MILIĆEVIĆ za ulogu Kečige u predstavi „Na točkovima”, Poetskog teatra Obrenovac
NAJBOLJA SPOREDNA ŽENSKA ULOGA:
MARTA MATOKOVIĆ, za ulogu Sarine mame u predstavi „Da, pa?”, srednjoškolskog dramskog studija Gradskog kazališta Požega
NAJBOLJA ŽENSKA ULOGA:
TEODORA PETROVIĆ, za ulogu Sare Gvozdenović i Lilike u predstavi „Na točkovima”, Poetskog teatra Obrenovac
NAJBOLJA MUŠKA ULOGA:
DANILO GRBIĆ, za ulogu Lomova u predstavi „Prosidba” drmaskog teatra „Sanjari”, Sombor
NAJBOLJA REŽIJA:
LEA JEVTIĆ, za režiju predstave „Prosidba”, dramskog teatra „Sanjari”, Sombor
POSEBNE NAGRADE ZA DOPRINOS KAZALIŠNOM AMATERIZMU:
- SAŠA KARIĆ
- ZLATKO OREŠKOVIĆ
POSEBNA NAGRADA ZA SLUČAJNU ULOGU DODJELJUJE SE ALEKSANDRU TADIĆU ZA SLUČAJNO ODIGRANU ULOGU POLICAJCA
U predstavi „NA TOČKOVIMA” Poetski teatar Obrenovac
NAJBOLJA PREDSTAVA PO MIŠLJENJU STRUČNOG SUDA:
„PROSIDBA”, dramski teatar „Sanjari”, Sombor
GRAND PRIX FESTIVALA S PROSJEČNOM OCJENOM PUBLIKE 4, 91
NA TOČKOVIMA, POETSKI TEATAR OBRENOVAC
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -