POVODOM 18. tjedna psihologije u Hrvatskoj koji se, od 17. do 23. veljače, održava i u Slavonskom Brodu, u suradnji s Hrvatskom psihološkim društvom i Društvom psihologa Brodsko-posavske županije, jučer je u punoj Velikoj dvorani Gradske knjižnice Slavonski Brod održano predavanje ‘Od boomera do zoomera – generacijske razlike u svakodnevnom životu’. Predavanje je održala prof.dr.sc. Nataša Jokić-Begić, između ostalog, osnivačica i voditeljica poslijediplomskog specijalističkog studija kliničke psihologije u Zagrebu.

GKSB

Ovakvo predavanje gdje je uočljiv interes različitih profila okupljenih, dokazao je kako različite dobne skupine tragaju za mnogim odgovorima na pitanja o metalnom zdravlju, ali i za zdravorazumskim pristupom koji bi razjasnio nejasnoće i stranputice u razumijevanju svijeta mladih, modernih, svakako drugačijih, generacija negoli je prethodna, odnosno, ona koje se sjećamo sa sjetom i gdje znamo da se sigurno nalazimo. Žaljenje za nekim prethodnim, davnim vremenima koja nam predstavljaju sve najbolje koje se zaboravlja, a pred nas stavljaju izazove u kojima se ne snalazimo, u nama stvaraju otpor, potrebu za „pametovanjem” mlađima od nas s ključnim riječima i manjom interesa za „njihov svijet”: „u moje vrijeme” - ne čini se kao dobro rješenje ili dobar pristup osobama spremnim, manje spremnim ili potpuno nespremnim na izazove života. Upravo sve to nas treba upozoriti na naše ponašanje, ponašanje starijih i prema očekivanjima mudrijih. No, dakako, ne možemo sve znati, niti se očekuje od svih ljudi da mogu u svakoj situaciji postupiti mudro. Ovakvi događaji, poput jučerašnjeg predavanja, a čuli smo kako se u okviru Tjedna psihologije održavaju različite radionice i slična predavanja, okrugli stolovi, mogu svima dobro poslužiti: stručnjacima, odraslima, djeci, mladima ili jednostavno onima zainteresiranima za mentalno zdravlje i psihologiju.

GKSB

Upečatljiv pristup izlagačice s primjerima iz svakodnevnog života kojih se sjeća ona, a vjerojatno i veliki dio publike, opuštenim pristupom bez korištenja (isključivo) „metajezika”, bez potrebe za usložnjavanjem teme ljudima željnih konkretnih, razumljivih odgovora, pristupačno, uz duhovite opaske, učinio je, vjerujem, veliki korak ka shvaćanju briga mladih, njihovog svijeta dajući naglasak onome što je najvažnije: optimizmu. 

Predavanje je podrazumijevalo vremenski raspon od 65 godina, ali činilo se kako zapravo, a na to je ukazala i sama izlagačica, ovaj raspon uključujući Silent Generation pa sve do današnje generacije, zapravo cilja na sve poslijeratne generacije do danas; spomenutu i X, Y, Z i Alfa generaciju (rođenu s tehnologijom, u potpuno drugačijoj okolini).

Početna pitanja upućena prisutnima o današnjoj razlici mladih i starih izazvala su očekivanu reakciju i odgovore iz kojih proizlazi zaključak: razlike su očigledne. Zato nastavak predavanja sijedi početnu tezu, ali isto tako i potrebu za ukazivanjem na društvene, biološke pa prema tome i psihološke faktore u kontekstu promjena. Osnovne tri točke, kako smo doznali, varijabilnog shvaćanja sebe, svijeta i budućnosti okrenute su ovim pitanjima: kakav sam ja, kakvi su drugi ljudi i svijet te kakva je budućnost - odnosno, kako je ja vidim, važno je uključiti u sva razmišljanja, istraživanja… o spomenutim generacijama. Zato, zahvaljujući tim trima točkama, krugovima iz kojih crpimo zaključke o sigurnosti, stabilnosti, povjerenju, kolektivizmu, vjeri u budućnost i optimizmu, možemo pratiti tijek njihovog razvoja. U tom relativno kratkom vremenskom intervalu ili, ako ćemo uzeti u obzir razlike između svake generacije pa i to vrijeme nazvati vremenskim intervalom, vidjet ćemo svaki put neki pomak, nešto drugačije između njih… a pogotovo će ta razlika biti vidljiva ako uzmemo tih 65 godina kao ogledni primjerak.

GKSB

I tako od optimizma boomera dolazimo do pesimizma novih generacija, od kolektivizma starijih generacija, do današnjeg izričitog individualizma, od prosječnosti koja nije bila odbojna do genijalnosti, osobitosti ili izvrsnosti koja postaje imperativ (sindrom Kostelić - moramo biti nužno najbolji), od „obične” igre – suradnje do igre ili igrica – koje rađaju ovisnosti, od aktivnosti poput sporta, glazbe do nužno natjecateljskih slobodnih aktivnosti gdje se ponovno očekuje izvrsnost, od analognog do digitalnog, od socijalnih problema do psiholoških. 

Izlagačica je naglasila kako je riječ o „pričici”, ali vrlo uvjerljivoj za razumijevanje čitavog okvira svijeta kojemu sve to pripada. Nekadašnji studenti nadrastaju roditelje, postaju oslonac, pružaju potporu, čak i novčanu, roditeljima, danas dijete kako reče izlagačica „nikad da nadraste roditelje”. No, nije problem u djeci, problem je u (kako ja shvaćam iz riječi profesorice!), nametnutoj slici svijeta gdje roditelji ne smiju stariti, ne smiju ne znati, ne smiju biti manje lijepi, manje snažni,… ništa manje od vlastite djece. Djeca uistinu moraju imati osjećaj odrastanja, sazrijevanja, ali isto to moraju vidjeti u slici roditelja. Dakako, moje opaske u ovome slučaju mogu ili ne moraju imati definitivne dodirne točke s izlaganjem profesorice, ali kada ona kaže, upravo o ovoj temi sljedeće: „ dajte se pobabite”, to ne znači: izgledajte staro i zapušteno, nego: dajte djetetu mogućnost da vidi protjecanje vremena, priliku susreta sa zdravim starenjem, s nesavršenošću, a ne da to sve traži u sebi jer nije nalik majci ili ocu! 

Ako prva generacija ne zna što je psihičko zdravlje ili su iz tog područja ponešto čuli o shizofreniji, a posljednja u nizu se bori s idejom straha, misli da su ljudi opasni, susreće se s terorizmom (s početkom 2000.-ih pa nadalje), a ne znaju da si „daleko opasniji sam sebi”… ako se svijet počeo i nastavio ubrzano mijenjati od devedesetih pa kasnije dolazimo do zaključaka kako postoji PTSP, depresija (u odnosu na saznanja boomera!), da sam ja OK, svijet je promjenjiv, samo neki ljudi su OK, a budućnost je nepredvidiva i samo bliskima mogu vjerovati, onda je vidljiva promjena i primjena pravila: moraš se bojati!

I dok su djeca preopterećena svime što društvo nameće (Instagram, Tik-tok..., kompetitivnost, „krhki narcizam”....), osjećaju se ugroženima sa svih strana. Zato ne čudi što najnovije generacije svijet vide kao opasan, ljude kao potencijalno zle, a budućnost kao nepredvidivu. Ako ikako može pomoći ovo predavanje onda je to svakako sugestija o vedrijoj boji budućnosti, jer, depresivno-anksiozne smetnje su sve prisutnije, u svakoj novoj generaciji! Umjesto držanja predavanja tj. „prodika” mladima, djeci, na nama je da pokušamo razumjeti perspektivu/svijet tih, (dodajem) naših, mladih ljudi. Trebamo, kako je rekla jučer ova zanimljiva profesorica: ispričati priču i pohvaliti ih, odgovarati na njihove poruke njihovim načinom (emotikonima npr.), biti jasni i sažeti. Pitamo li se zašto, odgovor će dati rezultat ankete koju je pokazala prof.dr.sc. Jokić-Begić: čak 48 posto mladih ispitanika na pitanje može li se ljudima vjerovati odgovorilo je s: gotovo uvijek s ljudima treba biti oprezan! 

Bez povjerenja – dodala bih – nema suživota i napretka. Moramo se prilagoditi kako bismo ostvarili bolju i sretniju starost, ali i budućnost mladim generacijama. Trebamo se i mi potruditi, mi stariji čiji život jest drugačijih temelja, ali to ne znači da ti temelji ne trebaju nadgradnju u slučaju nevremena koje će srušiti sigurnu nastambu: slušanje bez predrasuda, uvažavanje mladih, pohvalu, a ne uvijek pokudu, pokazivanje interesa, razumijevanje svijeta u kojem odrastaju... ostati i biti konzistentan u namjeri/ponašanju, uvažavati mlade… i sve to kako bismo zajedno bili sigurni! I da, ne zaboravimo komunikaciju - što je ova vrsna izlagačica također spomenula. Tzv. „sendvič komunikacija” zapravo obavezno kreće od pozitivnih „stvari”, uključuje ponešto negativnih što svakako ne briše puno tih dobrih stavljenih u prvi plan. Nije li to predznak ulasku optimizma u život mladih ljudi? Budimo im podrška...!