SLAVONSKI BROD - Možemo voljeti ili ne voljeti društvene mreže i za oba osjećaja mogu postojati itekako shvatljivi razlozi. Svima je već odavno jasno kako prisutnost dragih ljudi ne može zamijeniti komunikacija putem interneta, putem društvenih mreža. No, bilo kako bilo, društvene mreže nas itekako povezuju, otvarajući nam vidike, čineći mrežu odnosa itekako pogodnom za različite ideje kojima povod može predstavljati radoznalost. U trenutku kada vidimo neki zanimljiv video ili objavu na Facebooku, tada zasigurno pažnja može rezultirati i suradnjom potaknutom interesom za temu koja nam plijeni pažnju. Upravo se tako razvila ideja za intervju s Lindom Markus. Osoba koja se krije iza ovoga imena mlada je glazbenica, Brođanka koja je u Slavonskom Brodu 2014. završila Klasičnu gimnaziju fra Marijana Lanosovića. O njezinoj karijeri i životu poželjela sam doznati nešto više, a vjerujem kako će se čitatelji složiti s početnim stavom - upoznajmo vrijedne i zanimljive pojedince koji dolaze iz naše sredine.

Spomenuto obrazovanje u Klasičnoj gimnaziji smatrate bitnim? Je li vas ono na neki način odredilo ili potaknulo na bitne odluke u životu? Koje odluke biste smatrali najvažnijima i kako biste tu smjestili glazbu?

Obrazovanje u Klasičnoj gimnaziji smatram bitnim u onoj mjeri u kojoj mi je još više učvrstilo vlastite - radne navike i dalo sjajne jezične temelje za kasnije studiranje lingvistike i ruskoga jezika. Ono što smatram bitnijim od tog formalnog dijela obrazovanja su razna, primarno glazbena iskustva koja su se skupljala tijekom godina, a kroz koja sam razvijala nekakav svoj stil sviranja i emocionalnog izražavanja kroz glazbu, istančavala ukus, istraživala žanrove koji su mi do tada bili neprivlačni - kao jazz, kojim sam bila zaluđena sve te 4 godine - i sve to prolazila s malim, ali vrijednim krugom prijatelja iz srednje. Također, nešto što tek sada u ovim godinama mogu posvijestiti je da se u svom poslu često vraćam svojim učiteljskim uzorima, neki od kojih su i moji profesori iz Klasične.

Je li vaše bavljenje glazbom poziv ili pripada domeni zabave?

Iako se dugi niz godina nisam usudila to pomisliti ili u to vjerovati, misleći da će me okolina u kojoj odrastam ismijati ili osuditi, bavljenje glazbom je bilo i uvijek će biti moj poziv i, uz jezike, moja najveća ljubav.

Kako biste mogli predstaviti svoj glazbeni put? Možete li nam objasniti vezu između glazbe i putovanja, mjesta stanovanja danas, osoba s kojima surađujete?

Nastavno na prethodni odgovor, iako se to ne vidi, moj glazbeni put bio je pun vlastitih previranja o tome koliku važnost smijem dati glazbi u svome životu a da je to i dalje društveno prihvatljivo. Čini se ovako dosta dramatično, posebno iz današnje perspektive i sredine u kojoj živim, ali odrastanje u malom gradu uz glazbeno nastrojenu i kreativnu obitelj bila je poprilična muka za moje tinejdžersko, neiskusno srce. Kako bih vam rekla… Svirati i pjevati je za mene oduvijek bilo kao vodu piti, i u niti jednom aspektu bavljenja glazbom nisam osjećala niti najmanju poteškoću - od šestosatnog vježbanja klavira, preko učenja glazbene teorije, sve do nastupanja pred publikom. Moj unutarnji sukob, iz kojeg sam se, evo, tek na pragu tridesete svom silom iščupala, događao se u pauzama od glazbe, u osvještavanju predodređenih životnih puteva koje je moja sredina, činilo se, beskompromisno čuvala i branila. Međutim, moj je glazbeni put zapravo bio jedna krasna, kreativna šetnja puna sjajnih vidika i lijepih staza, zbog koje sam, između ostalog, čovjek kakav jesam. I, upravo zbog toga što me pomisao na ostajanje ne samo u Brodu, već i u državi činila tjeskobnom i tužnom, sanjala sam prošetati i nekim širim stazama u životu, a za mene nema boljeg mjesta za takvu 'šetnju' od jedne Švicarske - doslovno i preneseno. S većinom ljudi s kojima sam surađivala u Hrvatskoj sam i dalje u kontaktu, i vjerujem kako nas život može ponovno spojiti kroz rad na glazbi.

Mateja Vrčković

Nažalost, ne dolazim često, ne samo u Slavonski Brod već u Hrvatsku općenito. Svakako me vuče sjeta i sretna sam da je tako. Ona je moj podsjetnik na sve ono što me izgradilo kao osobu i što donosim 'za stol', kako se kaže na engleskom. Jedan od mojih ciljeva bio je upravo odmaknuti se od Hrvatske i vidjeti samo njezine dobre strane, uživati u vlastitom jeziku i kulturi kao neki njezin izaslanik u inozemstvo - da ne kažem prognanik, s obzirom na ekonomsko-političku situaciju zadnjih trideset godina - mojih i njezinih trideset godina postojanja. Kao što se može vidjeti, sjeta za mene ne znači ništa negativno, a još i ta 'ruska duša' koja mi je prirasla srcu, pa sve obojim nekom romantikom, ali, šalu na stranu, s odlaskom iz Hrvatske mogu lakše cijeniti i voljeti sve ono što mi je donijela.

Može li izvrsnost glazbenika biti jednaka njegovu znanju jezika? Je li u ovome svijetu dobro biti poliglot?

Pitanje koje se rijetko postavlja… Ja osobno smatram da može. Čovjek stigne napraviti štošta u životu ako ga na to gone motivacija, ljubav, strast prema nekom interesu. Namjerno kažem 'gone', jer se nekad doista osjećam kao da me nešto goni prema učenju, što stranih jezika, što glazbe. Uostalom, glazba je u konačnici samo još jedan ljudski jezik i, baš kao i bilo koji strani jezik, glazbena kompetencija dodaje još jedan nivo našoj kompleksnoj osobnosti. Doista, tečno govoriti više od jednog jezika znači i puno više od puke korisnosti u snalaženju u komunikaciji i širih mogućnosti izražavanja. To je samo, da se opet poslužim izrazom iz engleskoga, vrh sante leda. Pravi rad i evolucija događaju se iznutra, u svijesti čovjeka, gdje se um rahli, a perspektive množe. Mislim da je svima prijeko potrebno učiti i strani jezik, a i glazbu, kako ne bi izgubili sebe i kako bi uhvatili vlastite i samo sebi svojstvene akorde i izraze svoje duše.

Svirate klavir i gitaru? Možda još neki instrument? Želite li naučiti svirati još neke instrumente?

Točno, primarno sviram klavir i gitaru, ukulele (s obzirom na to da je lakši od gitare), a znam se služiti i osnovama ritmova na cajónu. Tijekom osnovne i srednje škole silno sam željela naučiti svirati još dva instrumenta - violončelo i dulcimer. Inspiracija za violončelo došla je nakon slušanja izvedbe skladbe 'Je crois entendre encore' (iz opere Lovci na bisere Georgesa Bizeta) koju je, zajedno s orkestrom, otpjevao pjevač Pink Floyda, David Gilmour, a dulcimer nakon otkrivanja jedne od mojih apsolutno najdražih glazbenica - Joni Mitchell. I dalje se želim okušati u sviranju oba instrumenta, no ono što mi je prvo na listi je ipak bas gitara. Jabuka ne pada daleko od stabla.

Što mislite o hrvatskoj tradicijskoj glazbi? Može li ona biti poticajna za neke nove pristupe, aranžmane, izvedbe?

Hrvatska tradicijska glazba melem je za uši i srce, i shvaćam da u toj izjavi ima puno osobne pristranosti. Kao netko tko sluša i izvodi tradicijsku glazbu drugih naroda, stvarno uživam u čarima svake kulture, prozodiji svakog jezika i ritmovima svakog plesa. Mislim da se tradicijska glazba diljem svijeta već par godina uspješno maskira u novo ruho, u hibridnim pop, neo-soul i trap žanrovima - osobno sam ljubitelj minimalizma u glazbi, ali i branim onu 'što valja, valja', a posebno vidim veliki potencijal u obrađivanju popularnih pjesama na tradicijski način. Pri tome ne mislim samo na prilagođavanje nečijeg opusa klapskoj, tamburaškoj ili nekoj drugoj obradi, već mislim na svođenje pjesme na njezine proste faktore, ili pak prevođenje na jezike drugih naroda, što imam posebnu želju pokušati.

Mateja Vrčković

Nipošto. Što sam dulje u glazbi, to se više gube bilo kakve kategorije i etikete kojima bih se odredila. Baš kao i moj otac, Mario Jurković, slijedim sve što je dobro u glazbi, a dobro za mene znači slojevita, a pitka pjesma - ona koju odmah prihvatiš, a nikad do kraja ne shvatiš, ona koja se mijenja kako se i ti mijenjaš, a opet ostaje ista. Od žanrova doista slušam sve, osim spomenutih narodnjaka, premda ću poslušati sve jer se iz svega nešto nauči. Ono što mogu reći je da su mi riječi u pjesmi jako bitne. Pjesmu ću zavoljeti i s tekstom koji nema puno značenja, ali jedino će me pjesma s pričom, i glazbenici s pričom, osvojiti jednom i zauvijek.

Danijel Soldo

Vi ste instruktor u glazbenoj školi u Zürichu? Koliko ovaj posao ima veze s vašim dosadašnjim radom i obrazovanjem? Možete li nam opisati svoj put u Švicarsku, razloge za odlazak ili poticaje kojima ste vođeni?

Da, držim individualne sate pjevanja, klavira i glazbene teorije u 'Musikschule Hug' u Zürichu. Sav moj dosadašnji rad i obrazovanje urodili su ovim poslom kao svojim plodom - tako bih to objasnila. Sav glazbeni odgoj koji sam stjecala u obitelji, sve radne i životne navike koje sam usvojila kroz svoje školovanje - sve to prenosim svojim učenicima u nastavi, učim ih iz svojih pogrešaka, iz svog širokog znanja i osjećaja za glazbu. U Švicarsku sam, kao što je već natuknuto, otišla iz želje za životom u većoj, razvijenijoj sredini, iz znatiželje za razvijanjem u drugoj kulturi, ali i zbog rastućih problema života u Hrvatskoj koji su se utrostručili otkad sam se preselila, što me rastužuje, ali i učvršćuje u mojoj odluci da si život stabiliziram negdje drugdje. U Švicarskoj sam bila puno puta i odmah sam se zaljubila u njezinu prirodu, spokoj u ljudima, sir i čokoladu. Sve i kada sam odrasla, to se djetinje oduševljenje u jednoj mjeri zadržalo, ali se san o odlasku pretvorio u konkretni plan preseljenja. Sada, nakon dvije i pol godine mukotrpnog rada na snalaženju, mogu reći da živim ono o čemu sam uvijek sanjala, i sve predrasude, strahovi i uvjerenja hrvatskog mentaliteta ovdje gube snagu jer društvo funkcionira drukčije - ovdje su oni samo još jedan viši nivo snage, strpljivosti i staloženosti, moji aduti za rad i daljnji napredak.

Radili ste i kao novinarka na glazbenom portalu. Možete li opisati svoje iskustvo?

Pisanje za Music Box za mene ima posebno mjesto u srcu. Kroz slaganje osvrta na koncerte dobila sam priliku spojiti svoje dvije ljubavi - glazbu i jezik - u jedno, i to me strašno veselilo. Razvila sam ne samo svoj stil pisanja, već i način razmišljanja o novinarskom tekstu kao mediju komunikacije. Vjerujem i da mi je iskustvo u Music Boxu donijelo bolje razumijevanje vlastitog glazbenog ukusa, pomoglo mi je shvatiti tko sam ja kao 'potrošač' i slušatelj u toj industriji.

Što se krije iza naziva 'Events by Elements'?

'Events by Elements', odnosno samo 'Elements', je novi projekt zabavne glazbe za korporativne manifestacije, vjenčanja i ostale događaje. Njegov cilj i posebnost je, možemo reći, zamućivanje granica, odnosno pomirenje elemenata zabave na nekoliko razina. Prije svega, hibridnom glazbenom izvedbom koja kombinira višeglasno pjevanje uživo na postojeće pomno razrađene setove instrumentala, od kojih svaki čini jedan jedinstveni medley - jedan mali element zabave s jedinstvenom energijom, ritmom i odabirom pjesama koje se prelijevaju jedna u drugu. Kroz otprilike 15 medleyja publiku se može provesti kroz različite žanrove i epohe glazbe, a kombinacija i redoslijed medleyja uvijek se mogu mijenjati, ovisno o želji klijenta. Nadalje, zamućuje se i granica između publike i pjevača, pa tako nas tri pjevačice ne nastupamo na pozornici, već imamo tri mala podija koja se nalaze negdje u prostoru zabave - njima se ne služimo samo mi, već i pozivamo publiku da nam se pridruži i zapjeva i zapleše, u želji da svi budemo na istoj razini očiju. Značenje riječi elements očituje se ne samo u elementima zabave (vizualni i auditivni element, element iznenađenja), već i u samim akterima zabave - trima solo izvođačicama i publici, četvrtom i najvažnijem izvođaču, odnosno zadnjem elementu.

Kako biste opisali svoje glazbeno djelovanje u Triju 'Maršrutka'? Djeluje li taj trio još ili ga je zamijenio 'Events by Elements'?

'Maršrutka' je moj prvi grupni glazbeni angažman gdje sam s još dvije pjevačice radila na izgradnji posebnog, nama svojstvenog zvuka koji se očitovao u nježnim troglasnim aranžmanima i prepoznatljivom, rekla bih, ukusnom kombiniranju klavira, gitare i laganih perkusija. Suprotno od Elements-a, bio je namijenjen intimnijim prostorima i ambijentalnijim događajima. 'Maršrutka' je također i 'moje prvo dijete', koncept obrade glazbe na kojem se dugo i usrdno u triju radilo, koji je počeo iz prijateljskog poziva na sviranje, a postao cijeli mali brend - tri rusistice nježnih glasova i dobrog ukusa u glazbi - tako ju ja vidim. Danas trio djeluje kao duo. S obzirom na različitost koncepata, ne bih rekla da je jedan projekt zamijenio drugi. Lijepi projekti i suradnje uvijek imaju neki rok trajanja, i sretna sam i ponosna na sva postignuća 'Maršrutke', poput nastupa na Šokačkoj rapsodiji ili na Božiću u Ciboni. Ipak, ja sam svoju sreću pronašla u Švicarskoj, pa sada slijedim glazbene puteve koji mi se ovdje otvaraju.

Želja mi je održati koncert u Slavonskom Brodu s mojim tatom, međutim, s obzirom na to da smo oboje toliko svestrani i aktivni, vjerojatno ćemo setlistu isplanirati dan prije… vjerujem da će to dati poseban čar nastupu - što je život bez par taktova improvizacije.

Želite li nešto reći za kraj - poruku čitateljima, pratiteljima, ljubiteljima glazbe…?

Želim reći da sam o životu, osim od moje divne obitelji, najviše naučila iz glazbe. Glazba je ona koja me naučila kako da idem u korak s ritmom života, koja je moja dionica, moja mjera i moj tonalitet u njemu, naučila me kako biti malen da bi bio velik, kako biti tih da bi bio glasan… naučila me kako biti čovjek. Stoga bih svakom čitatelju poručila da se, ako već nije, krene igrati glazbom i otkrivati samog sebe, i da, u to ime, nauči barem jedan strani jezik i proširi svoje spoznaje o životu.