NEVJEROJATNA sposobnost lakog pisanja s mnogo znanja i mnoštva informacija koje se nalaze u svakoj rečenici, gdje erupcija zanosa nije hinjena već je itekako uhvatljiva upravo tečnošću teksta i pristupom svakoj novoj temi zapravo nas uvijek može fascinirati, pogotovo ako zahvaljujući tom nečijem pisanju dobijemo elan za nova ili ponovljena čitanja, nova istraživanja umjetnosti u kojima je prisutan visok stupanj dekodiranja upravo svih onih zakučastih nutarnjih previranja.

Slavko Midzor / Pixsell

Kod Žmegača nema trivijalnog pisanja, mada ponekad piše i o ponešto jednostavnijim temama. Baš zato, ono što je napisao nema cijenu. Izvan granica Republike Hrvatske, ovaj germanist, muzikolog, profesor,... ostavio je nasljeđe u brojnim tekstovima i gostovanjima. Najnovija knjiga, „Kulturološki kvartet”, objavljena posthumno, zbirka je tekstova prvotno objavljenih u Večernjem listu i Vijencu od 2018. do 2022. U napomeni ovoj knjizi na samome početku nalazi se zahvala njegovim nasljednicima Aleksandri Horvat-Žmegač i Andreju Žmegaču koji su autorovoj još za života smišljenoj strukturi knjige dodali tekstove „Moji nastavnici”, „Slatinski crteži”, „Virovitički davni dani” i „Đurđenovačke godine”. Ti tekstovi hommage su slikama iz života proživljenom na sofisticiran način, kao, uostalom, svi Žmegačevi tekstovi koji su oda ljepoti i životu. Jer, Viktor Žmegač je znao živjeti, ali na način rijetko viđene uglađenosti vidljive u svakom javnom nastupu, vidljive u svakom tekstu.

mvinfo.hr

Počevši od promatranja korica/naslovnice na kojoj vidimo malenog dječaka koji pozira na drvenom konjiću, a onda saznajemo da je riječ o Viktoru Žmegaču i slici iz Slatine, iz 1933., pa od prvog teksta „Književnost i slučaj” krećući se do posljednje „Imagologije”, možemo samo dokazivati kako ono što se da naslutiti naslovom nije ni približno jednostavno kako se čini. Veliko znanje pohranjeno i temeljito razgrađeno u četiri cjeline, u interdisciplinarnom pristupu ne čudi. Ono što može zapanjiti čitatelja, pogotovo nenaviknutog na Žmegačev pristup, to je preciznost u vrlo slojevitom pisanju gdje se nadovezuju zaključci o umjetnosti jedan na drugi te se doima kao da Žmegač zaključuje kako je njegov čitatelj ravan samome piscu tih redaka. Ne treba čuditi stoga, potrebu čitatelja za educiranjem koje će biti dostojno čitanja ovih tekstova. Jer poznavati svijet, vidjeti ga očima Viktora Žmegača, možemo jedino ako smo dovoljno otvoreni za kritički pristup svijetu. Ne zato da bismo ga bacajući u kaljužu još više ponizili, ukaljali, nego zato da bismo vidjeli koje su sastavnice toga svijeta bitne u kontekstu moguće preobrazbe ili postojećih metamorfoza unutar povijesnog konteksta. Takvo čitanje svijeta, kakvim ga Žmegač vidi/čita/piše govori puno o sintezi spoznaja, ali i o samom kreatoru tekstova. Jer ako svijet vidiš kao umjetnost, ta umjetnost mora biti i u tebi.