SIGURNO ne postoji osoba u svijetu, bila nadmoćna ili intelektualno zakržljala, koja nije bar jednom postavila neka jednostavna, prirodna pitanja - ako ne drugima, onda bar samome sebi.

Ta jednostavna, prirodna pitanja su: Što je to moja sloboda? ima li granice moja sloboda? Po kojim univerzalnim vrijednostima živimo, koje prihvaćamo, a koje odbacujemo? Koje vrijednosti ja kao pojedinac zastupam? I na koncu, u kakvom mi to naprednom društvu živimo, društvu kojeg označavamo progresivnim, a svakim danom izranjaju problemi koji čovjeka vraćaju korak nazad?

Često zaboravljamo da s nama svijet nije počeo, i ne daj Bože da s nama završi. Koliko god se danas igrali i umišljali da smo bogovi, prije ili kasnije shvatit ćemo da nismo Bog.

Iščitavajući povijest, uvidjet ćemo kako je čovjek uvijek težio i tražio načine kako bi uspostavio što idealnije društvo, jer potpuno idealnog društva nema.

Povijest nas, kao učiteljica, uči da nikada nije otkriven balans i uspostavljena ravnoteža između pojedinca koji želi dominaciju i drugog pojedinca koji je pripadnik određene manjinske grupacije - bila ona rasna, vjerska, politička, nacionalna, seksualna, ideološka.

Najjednostavniji recept koji bi mogao uspostaviti ravnotežu i balans između pojedinca koji želi dominaciju i pojedinca pripadnika određene manjinske grupacije glasio bi – većina nikada ne smije ugrožavati i tlačiti manjinu, kao što ista ta većina ne smije silom ili drugim metodama određivati granice slobode svojim neistomišljenicima. Ali isto tako, ni manjina bilo kojih uvjerenja, nikada ne smije većini nametati svoja pravila ili norme bilo koje vrste.

Ali često pojedinac pokušava nametati norme, pravila i poruke onim drugima. Nametanje nečega nekome nije djelo ponosa. Jer oni veliki svoj ponos ne pokazuju malima, već prema njima pokazuju poniznost i skrušenost.

Pa tako sibinjskog načelnika ne bi trebalo činiti ponosnim što podjelom bilježnica, na kojima je oslikana obitelj skrivena pod kišobran, a koji će ih zaštiti od olujnog oblaka duginih boja. Načelnik je time htio promicati i štititi temeljne vrijednosti, smatrajući kako ima slobodu, ali ista ta sloboda negdje prestaje. Sloboda, kolikogod je smatrali bezgraničnom, ipak je omeđena.

Ispostavilo se kako su za DORH olujni oblaci duginih boja opasni, jer traži da se sibinjski načelnik proglasi krivim. Kolikogod za DORH taj oblak duginih boja bio crn i olujan, mišljenja sam kako postoji puno crnjih i olujnijih  oblaka i drugih opasnih kombinacija boja. Ali u svoj toj oluji možda se najlakše uoče dugine boje.

Vjerujemo kako je načelnik imao samo dobru namjeru, ali da bi dobra namjera bila prihvaćena kod svih, mora zadovoljiti i pojedinca koji želi dominaciju, ali isto tako i manjinca koji se ne želi  osjećati drugačijim i odbačenim.

Isto tako, bilo bi nepromišljeno i nimalo ponosno, kada bi, recimo, jedna od učiteljica iz Sibinja podijelila djeci bilježnice s duginim bojama ili motivima duginih boja. Sličan je primjer bio u Dubrovniku prije nekoliko godina kada su djeca u vrtiću dobila slikovnice duginih boja. A učiteljica je samo učiteljica jednog razreda, dok je načelnik načelnik svih mještana dotične općine, bez obzira na to kojoj ideologiji, naciji, religiji ili seksualnom opredjeljenju pripadali. Ipak, škola samo pripada svima. A učenik ne smije biti predmet preko kojeg se prelamaju koplja različitih pogleda i pravaca.

Demokratska su i stabilna samo ona društva gdje odnos između većine bilo koje vrste i manjine bilo koje vrste funkcionira na obostrano zadovoljavajuć način. Onda će i pojedinci koji žele dominaciju, shvatiti da i manjinske grupacije imaju istu slobodu kao i većina i onda neće biti nametanja pravila i oduzimanja slobode - kako većini, tako i manjini.

Želim istaknuti i podcrtati kako nikad nisam bio homofob. Nikoga ne mrzim, pa ni neprijatelja, ali ne znači niti da ga volim.

Moji stavovi i uvjerenja su jasni – ljudski rod i ljudska civilizacija počivaju na zajednici muškarca i žene. To je jedina zajednica koja je - za mene - prihvatljiva i moguća, kolikogod to za neke bilo konzervativno, staromodno ili neprihvatljivo. Tomu nas uče i sve tri monoteističke religije. 

Oni koji smatraju ili osjećaju da imaju ili žele drugačiji izbor, imaju u tom smislu potpuno slobodu. Ali samo dok svojom slobodom ne uskraćuju moju. Siguran sam kako onda nigdje ne bi bilo olujnih oblaka duginih boja, pa čak niti na bilježnicama ili slikovnicama. Svi bismo živjeli onako kako se osjećamo i čemu pripadamo, bez nametanja. Bilo to nametanje preko bilježnica ili traka koje će nositi kapetani svake momčadi na predstojećem Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru.