- E, sad da vidimo, da vidimo što ste napravili - reče učiteljica Zora učenicima okupljenim u sportskoj dvorani. Ali prije nego što krenete, samo ću ukratko ponoviti. Svrha bećarca, djeco, jest nasmijati i zabaviti slušatelje. Bećarac je duhovita pjesma i, kao što smo rekli, ima dva stiha, dva deseterca čije se zadnje riječi rimuju. Mora biti humorističan, čak i satiričan, a nerijetko i 'škakljiva' sadržaja. Nadam se da ste sve to imali na umu.

Učiteljica Zora uzbuđena je i ponosna. Upravo njoj ravnatelj je povjerio da sa školskim zborom i tamburaškim sastavom pripremi nastup u čast premijera. On dolazi otvoriti Muzej bećarca, ponos njihova malog grada, koji će nesumnjivo privlačiti turiste iz zemlje i inozemstva. Lijepi, skupi, novoizgrađeni objekt bit će otvoren sutra, bit će to velika svečanost za njihov mali grad, a sve će, svojim dolaskom, uveličati premijer.

- Hajde, prije nego što počnemo, Marko, reci nam kako ste stvarali bećarce za ovu prigodu.

- Pa, učiteljice - govorio je Marko, naslonjen na berdu koja je od njega bila viša najmanje za dvije glave. Odjeven u narodnu nošnju s bećarski nakrivljenim šeširom, Marko nastavi: - Mi smo vam, gospođo učiteljice, drugačija, nova generacija. Nešto nam ne ide bećarac, mi vam više volim Let 3. ŠČa ŠČete, takva je ŠČituacija danas. Takvi ŠČmo mi mladi.

Cijeli zbor i orkestar nasmijaše se, kad u dvoranu s dvojicom visokih muškaraca u elegantnim tamnim odijelima uđe ravnatelj. Sjeli su u prvi red, Marko se nije dao smetati pa nastavi:

- Malo smo guglali da vidimo kako se nekoć dočekivalo političare i kako im se pjevalo. Ima dosta toga na Youtubeu. Pa smo tekstove za ovu prigodu malčice prilagodili.

- Pametno, reče učiteljica Zora. - Bistra ste vi djeca, znam ja. Bitno je samo da tekst bude duhovit, da se publika nasmije. I naravno, zadnje riječi u stihovima moraju se rimovati.

- Upravo smo tako i napravili. Čut ćete za koji trenutak. Goran će pjevati prvi stih, on ima najprodorniji glas, a zbor će nastaviti drugi. A cure će vikati: iju-ju, iju-ju!

- Može li bez toga ju na kraju? – upita ravnatelj do koga su sjedila ona dva gospodina u elegantnim tamnim odijelima. Nekako malo previše asocira na ju. Znate na što mislim, na onu omrznutu ju, naravno. Klinci su gledali u čudu, ništa nisu razumjeli.

- Dobro, reče Marko. – Može i bez toga iju-ju. Mada ne kužim zašto. Mama mi je rekla da bi to bilo dobro, da se tako pocikuje, da narod to voli.

Učiteljica se nije htjela miješati. Bila je na Markovoj strani, ali nije se mogla suprotstaviti ravnatelju. On to baš ne voli.

- Pa da krenemo - reče učiteljica. - Da vidimo kako ste vi to zamislili. Ja ću stajati nasuprot vama, pred ulazom u Muzej bećarca. Kada se premijer bude približio na desetak koraka, vi ćete početi. Pažljivo gledajte, dat ću vam znak rukom, evo ovako.

Učiteljica se odmakne nekoliko koraka unatrag i podigne ruke poput dirigenta pa desnom počne mahati kao da zrakom crta slovo ''u''. - Kad ovako počnem mahati, vi ćete krenuti. Idemo! - uzvikne dok joj je desna ruka s ispruženim kažiprstom parala zrak.

Zvuk tambura ispuni dvoranu, Goran iskorači i glasom od kojeg se tresla dvorana zaori:

- Oj, Andreju, ljubičice bijela, tebe voli Slavonija cijela.

- Oj, Andreju, ti hrvatska nado, tebe voli i staro mlado.

- Procvjetala ljubičica plava, na jastuku gdje naš Andrej spava.

- Oj, Andreju, jagodo iz rose, sa tobom se Slavonci ponose.

- Dosta! – zaurla ravnatelj skočivši sa stolice kao da ga je opržila munja. – Stanite! Ne može to. Previše podsjeća… uh, dovraga.

- Pa baš zato je i duhovito. Baš zato što previše podsjeća na nekadašnje dočeke. Ljudi će se valjati od smijeha - okuražila se učiteljica. - To je turbo bećarac. Bećarac nad bećarcima.

Učenici su nijemo stajali i međusobno se zgledali, a ravnatelj nešto smirenijim tonom nastavi: - Sva sreća da su ovdje ljudi iz premijerova protokola. I sva sreća da su donijeli tekstove koje ćete pjevati. Tekstove pravog bećarca. Uvježbat ćete to do sutra, imate još cijeli dan. Glazba ostaje ista, samo ćete promijeniti tekst.

Ravnatelj uzme papir što mu ga je dao jedan od one dvojice u tamnim odijelima. Priđe Goranu i reče. - Kada se pojavi premijer, zapjevat ćeš ono što ovdje piše.

Učiteljica ponovno podigne ruke, ispruži desni kažiprst i zanjiše rukom. Goran pogleda u papir, tamburaši krenuše, a on zagrmi: - Evo nama našeg dragog gosta. Evo nama našeg dragog gosta. Siš'o Andrej s Pelješkoga mosta. Siš'o Andrej s Pelješkoga mosta.

- To - vikne razdragano ravnatelj. - To! Kad vi završite, premijer će vam u šali odgovoriti:

- Kako ide, Slavonijo, rodno moje polje, tko te pozna od bećara bolje!

Kad to premijer kaže, vi nastavljate.

Učiteljica ponovno podigne ruke, pa zamahne kažiprstom. Goran se uzvrpoljio, iz ruke mu je ispao papir koji mu je maločas tutnuo ravnatelj. Tamburaši zasviraše, a Goranov prodorni glas ispuni dvoranu.

- Oj, Andreju, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrećemo.