SLAVONSKI BROD – U tjednu ispunjenom s ne baš previše lijepih vijesti, informacija, komentara – izdvojila se jedna rečenica. Ona koju je izrekao ravnatelj slavonskobrodske Opće bolnice „Dr. Josip Benčević", dr. Josip Samardžić. – Naši ljudi su naša dodana vrijednost – kazao je govoreći o dvije medicinske sestre – Tihani i Anamariji, koje su se, unatoč neiskustvu, uspješno snašle pri pružanju pomoći teško bolesnim pacijentima oboljelima od COVID 19.

„Sva oprema koju imamo i nabavljamo ne bi vrijedila ništa da nije naših djelatnika. Oni su naša dodana vrijednost i svi zaslužuju pohvale. Zadnji vikend sam dežurao i imao sam priliku vidjeti dvije mlade sestre, Tihanu i Anamariju, koje su svoj nedostatak iskustva nadomjestile empatijom i toliko se dobro snašle u izazovnoj situaciji. To s koliko su pažnje njih dvije u zaštitnoj opremi radile s pacijentima, kako su se trudile i pomagale, probudilo je u meni novu nadu i baš su me ugrijale oko srca. – kazao je dr Samardžić.

A Tihana i Anamarija u slavonskobrodskoj bolnici zadnjih je mjeseci, tjedana, dana - puno. One su, zajedno sa tehničarima, ta dobra strana ružne priče u kojoj smo se našli. Osobe koje nisu obilježile samo tjedan iza nas, nego i sve ove dane borbe s epidemijom. A daleko od toga da im je lako.

- Zahvaljujući i tome što se Uprava Bolnice od početka epidemije trudila biti korak ispred onoga što nas očekuje mi smo se još na početku uspjeli organizirati. Tada nije bilo toliko pacijenata kao danas, pa smo dio sestara prebacili u zgradu COVID 1, i pridružili ih sestrama s Infektologije kojih nije bilo dovoljno da pokriju pacijente koje su tada imali. Nakon što je oformljena i COVID 2 zgrada povukli smo sestre s Neurologije, Interne, Otorine, Psihijatrije… te ih raspodijelili, dok smo devet sestara obučili za rad u Intenzivnoj tako da smo sada, u ovom drugom valu pandemije, bili relativno spremni na povećan broj pacijenata – kazala je glavna sestra Bolnice Ranka Vučković, dipl. med. sestra koja ne krije zadovoljstvo što se niti jedna njena kolegica nije pobunila prilikom slanja na ispomoć.

- Uvijek se našao dovoljan broj potrebnih sestara. Čak smo jednu sestru i jednog tehničara poslali na ispomoć u Respiracijski centar u Osijeku. Mi ovdje u Brodu, zahvaljujući požrtvovnosti i medicinskih sestara i tehničara, još uvijek odolijevamo pritisku i borbi u kojoj smo se svi skupa našli. Da je lagano - nije. Sestre su umorne, ali jednako odgovorno, ako ne čak i odgovornije, obavljaju svoj posao danas u ovoj krizi, kao i prije nje – s ponosom ističe glavna sestra Vučković. Slaže se, kaže, s ravnateljem, da su ljudi ono najvrjednije što Bolnica ima.  

 A sestre i tehničari brodske Bolnice, jesu prije svega, ljudi. Stručnost i znanje im nitko ne osporava, a u ovim teškim trenutcima pokazali su veliku empatiju i izdržljivost. Što je za pacijente o kojima skrbe od presudne važnosti. U momentima kada se bore za zrak, priključeni na kisik, dok su daleko od svojih obitelji, koje im doduše mogu dostaviti sve potrebno za hospitalizaciju, ali ne i biti uz njih, upravo su sestre i tehničari ti koji im pružaju utjehu i daju snagu da se bore.

- U sjećanju mi je ostala urezana jedna baka koja je imala prilično izražene simptome. Nije imala zraka, bila je priključena na kisik. Imala je svu njegu, kao u ostalom i svi pacijenti u COVID2 zgradi gdje je ležala, ali ona je vapila za komadićem potpore. Tražila je od nas da ju držimo za ruku. Tražila je naš dodir i toplu ljudsku riječ i to smo joj pružili. To su ti trenutci kada u očima tih ljudi dobijete odgovor zbog čega je to što radite važno. To nema cijene – kazala nam je  Ivana Krunić, glavna sestra COVID2 zgrade.

Ivana je nekada radila na Odjelu neurologije, no s početkom epidemije premještena je u COVID 2 zgradu u kojoj danas na Neurologiji imaju 21, a na odjelu psihijatrije 15 kreveta za COVID pacijente. O njima u smjeni brinu po dvije sestre i liječnik. Teško je. I naporno, priznaje Ivana. – Ipak, kada na kraju smjene dođete kući, uz svu fizičku iscrpljenost ipak osjećate i zadovoljstvo jer znate da ste dijelu tih pacijenata pomogli, pružili riječ utjehe, olakšali, makar na kratko, teške muke u kojima se nalaze. Pokazali da, iako obitelj ne može biti s njima, ipak nisu sami ni zaboravljeni – govori Ivana, ne propuštajući pohvaliti mlade kolegice i kolege. One poput Tihane i Anamarije, s početka članka. One koji se daju maksimalno, a opet, dodaje Ivana, imaju dovoljno snage oporaviti se do početka nove smjene. Kako bi opet nekom stisnuli ruku, obrisali znoj s čela, pružili riječ utjehe, uputili topao pogled pun ljubavi. 

- Ti mladi ljudi su odlični. Koliko god malo staža imali, toliko su u isto vrijeme puni entuzijazma, spremni na učenje i pomaganje, bez ijednog prigovora da im je teško. A teško jeste i nama starijima kada gledate ljude koji se bore za život – slaže se glavna sestra Objedinjenog hitnog bolničkog prijema slavonskobrodske Opće Bolnice, Elizabeta Babić bacc. med. tehn.

Otkako je na OHBP-u formiran među-odjel s desetak kreveta, na kojem pacijenti, prije nego ih se smjesti na bolničke odjele, čekaju nalaze o tome jesu li pozitivni ili nisu, njihovih 35 sestara dobilo je ispomoć u vidu 15, uglavnom mladih, kolegica i kolega s drugih odjela. - Jedni smo drugima ispomoć i podrška, a pacijentima prijeko potrebna utjeha. Naime, na među-odjelu leže pacijenti koji po osnovnoj bolesti pripadaju različitim bolničkim odjelima. No na njih mogu tek ako nalaz na koronavirus bude negativan. A njega čekaju na jednom od desetak kreveta ovog novoformiranog odjela. I svi mi svoj posao znamo raditi, ali kada uz to imate tu empatiju za pacijenta to je nešto što se ničim ne može niti kupiti, niti platiti. To naši pacijenti osjete To vidimo u tim trenutcima u njihovim pogledima i to je neprocjenjivo. Naime, naši su pacijenti uglavnom nešto starije osobe koje nerijetko nisu vične novim tehnologijama, pa se ne mogu čuti s najmilijima, ali im zato naš stisak ruke i pogled toliko puno znači. Kao uostalom i nama njihov pogled zahvale što ih u tim trenutcima nismo ostavili same – govori sestra Elizabeta, dodajući kako ju se, u cijeloj ovoj nimalo lijepoj situaciji s epidemijom koronavirusa, posebno dojmila ta strpljivost pacijenata koji unatoč teškim mukama stoički sve podnose bez prigovora shvaćajući valjda i sami koliko posla zdravstveni djelatnici imaju.

A u trenutcima kada se, više nego ikada, susreću i s onim, nažalost, najtragičnijim ishodima, jasno je da im nije nimalo lako. – Zamislite da pred Vama leži čovjek koji vapi za zrakom i gleda vas u oči kojima preklinje za pomoć. Vi mu pomažete koliko možete, ali nažalost to nekada ne bude dovoljno, pa neki od njih, pred vama izgube bitku. Ogroman je to stres za naše sestre i tehničare. Stres koji, na kraju nose i svojim kućama. Pronaći balans u ovim vremenima i pred izazovima pred kojima smo se našli nije nimalo lako. Naše se sestre i tehničari, kao i ostali djelatnici Bolnice, za sada još uvijek dobro nose s tim – kaže glavna sestra Vučković.

Koliko će svakodnevne situacije s kojima se susreću ostaviti ožiljaka na njihovom srcu znaju samo one i njihove kolege tehničari koji s njima dijele istu sudbinu. No, ma kako im teško bilo, stisnu zube, za one koji ih trebaju. Jer oni su, gotovo uvijek, prvi koji pristupe pacijentu i zadnji koji ga iz Bolnice isprate. Oni su ti koji pacijentima znaju ime i prezime, za koje oni nisu samo brojevi. Oni su ti koji znaju i gledaju borbu tih ljudi i pružaju im potporu. Na najbolji mogući način koji poznaju. Onaj ljudski. Iz srca. Stiskom ruke i pogledom suosjećanja. One, medicinske sestre i kolege im tehničari, su ta dodana vrijednost Bolnice. Ta pozitivna vijest koja je obilježila ne samo ove dane proteklog tjedna, nego i sve one tjedne ranije i mjesece koji su iza nas.